Aljehin (15.nastavak)

Autor: Jurij Šaburov

Uveče, 28. februara 1909. godine, na svečanoj večeri u sali Finansijskog i Trgovačkog društva vladala je praznična atmosfera. Izgovarane su zdravice i govori u čast organizatora Kongresa i pobjednika turnira. Nagrade je uručivao počasni potpredsjednik organizacionog odbora Šahovskog kongresa E. P. Demidov, knez San-Donato.
Aleksandru Aljehinu je uručen prvi nagradni pehar Sve­ruskog turnira amatera – raskošna umjetnička vaza Carske porcelanske manufakture, procijenjena na 637 rubalja. Ova vaza, zajedno sa donacijom od 1000 rubalja u fond Kongresa, bila je dodijeljena od strane cara Nikolaja II i smatrana je nagradom u Ime Njihovih Carskih Veličanstava.
„…Danas je čak teško sagledati cjelokupan značaj ove činjenice za razvoj ruskog šahovskog umijeća, ali je nesumnjivo da ovdje počinje novi period u njegovoj istoriji…“ – tako je o ovom događaju pisano u zbirci partija „Međunarodni šahovski kongres u spomen M. I. Čigorina“, Sankt Peterburg, 1909.

Zajedno s vazom, Aljehinu je uručena i posebno izrađen diploma, djelo slikara J. Arcybuševa, kao potvrda o nagradi, uz objavu da mu se dodjeljuje zvanje majstora.
Sala je burno aplaudirala. U šesnaestogodišnjem gimnazijalcu, koji je stidljivo pocrvenio, mnogi su vidjeli dostojnog nasljednika M. I. Čigorina. U tom trenutku Aleksandar Aljehin kao da je preuzimao štafetu od svog velikog prethodnika i učitelja. Za njega je to bio zvjezdani čas.
I ovdje autor knjige ne može da se uzdrži da ne skrene pažnju čitaocima na nevjerovatno podudaranje — mala planeta, asteroid „Aljehin“, koju je otkrila astronomkinja L. Žuravljova sa Krimske opservatorije, registrovana je pod brojem 1909. To jest, ona je dobila broj koji označava godinu povezanu s prvim velikim uspjehom Aleksandra Aljehina!

USPON S PREPREKAMA

Iskušenje slave… Vjerovatno su svi kojima se dogodio veliki uspjeh koji donosi široku popularnost morali da prođu kroz to. Pažnja javnosti, čestitke čak i od nepoznatih ljudi, nesumnjivo uzbuđuju, laskaju sujeti. Nehotice se javljaju misli o nekoj sopstvenoj izuzetnosti, zaboravlja se da je u postizanju uspjeha bilo i malo sreće.

Danas je, naravno, teško sa sigurnošću reći da li je slična osjećanja doživio i Saša Aljehin po povratku u rodnu Moskvu. Ali bučno slavlje u gimnaziji, gdje je odmah porastao u očima ne samo drugova već i profesora, srdačna rukovanja uz radosne povike u Moskovskom šahovskom krugu – to je uzbuđivalo. Njegovi najbliži drugovi gorjeli su od želje da dođu u sobu Aleksandra Aljehina u Nikolskom sokaku, da svojim očima vide, pa čak i dotaknu veliku, sa dvije drške, prelijepu vazu koju je poklonio car. Ona je stajala na stolu pored poređanih šahovskih figura i sata. Kasnije je vaza premještena na komodu s ogledalom. Tu će ostati sve do preseljenja Aljehinovih u drugu kuću.

Pažnju gostiju privlačilo je i lijepo svjedočanstvo koje je potvrđivalo da je vaza nagrada u Ime Njihovih Carskih Veličanstava. I naravno, svi su željeli da od Saše čuju detalje o Međunarodnom šahovskom kongresu u spomen M. I. Čigorina.

Sa velikim interesovanjem dočekivani su komentari šahovskih autoriteta koji su se oglašavali u štampi povodom završetka takmičenja.

Mnogo kasnije, 1956. godine, majstor i novinar Savielly Tartakover, koji je 1909. živio u Austriji i tada podijelio 11–12. mjesto na Međunarodnom turniru u Sankt Peterburgu, pisao je: „…već tada, kao učesnik i pobjednik Sveruskog takmičenja, Aljehin je pokazao tu volju za pobjedom, tu usmjerenost ka cilju koja ga je karakterisala cijelog života i koju nipošto ne treba miješati sa prostom sujetom…“ Sasvim je vjerovatno da je nešto slično Aleksandar već tada čuo od starijih kolega.

U svakom slučaju, bilo je dovoljno razloga da se zavrti u glavi šesnaestogodišnjem gimnazijalcu. Povjerovao je u snagu inicijative, u svoje rijetko kombinaciono viđenje, u to da se gotovo u svakoj situaciji može naći spas – i donekle je oslabio sopstvenu samokritičnost. Uz to je ponovo zaboravio da je između turnira potreban odmor.

(Nastaviće se)