
(15.nastavak)
Kako za-gonjat’ stoku…
Avgust 1968. godine. Sovjetski tenkovi ušli su u Prag. Zakonita vlada je na krajnje ponižavajući, odvratan način smijenjena od strane Moskve — o tome, nadam se, sovjetski istoričari će još pričati svom narodu. Mnoge stvari su već poznate iz nedavnih novinskih objava. Da vam kažem da sam bio utučen onim što se dogodilo? Danas to može reći svako. Nisam, doduše, izašao na Crveni trg, gdje je šačica neuporedivo hrabrih i poštenih ljudi branila čast i savjest cijelog sovjetskog naroda! Ali, od kraja 1968. godine počeo sam redovno da kupujem, čitam i donosim kući zabranjenu literaturu. Uglavnom na ruskom, ali bilo je i na engleskom — Orvel, Trocki. A uz to sam sa zanosom skupljao i citirao takozvani antisovjetski humor, posebno ako je bio vezan za Čehoslovačku.
Neka mi oproste heroji zauzimanja Praga, ali meni je posebno bila draga ova priča: sovjetski novinar Nepomnjašči odluči da iz helikoptera snimi svečani trenutak zauzimanja Vaclavskog trga, a češki patriote oboriše sovjetski leteći aparat čim se podigao iznad trga. I, kako možete pretpostaviti, „Nepomnjašči je ispružio noge u znak bratske pomoći“. A godinu dana kasnije u Pragu mi ispričaše ovakav vic: „U Pragu su otvorili akademiju stočarskih nauka. Imaju samo tri predmeta: kako za-gonjat’ stoku, kako iz-gonjat’ stoku i… ruski jezik.“ I robovi mogu da se šale na račun gospodara — makar s beznadežnom tugom, ali oštro!
Kad smo već pomenuli Čehoslovačku i humor pod cenzurom, ispričaću još jednu priču, tim prije što se ispostavila proročanskom. Čuo sam je 1979. godine.
U banku u Pragu ulazi mladi radnik.
– Šta želite? – pita službenik.
– Pa eto, zaradio sam od prekovremenog 1000 kruna…
– Odlično. Uložite ih u našu banku, dobićete pet posto godišnje kamate.
– Ali to su moje prve slobodne pare… Šta ako vaša banka bankrotira?
– Ne brinite, banka je državna! Sigurnost vaših uloga garantuje vlada Čehoslovačke Socijalističke Republike!
Radnik se počeše po potiljku.
– A šta ako se nešto desi sa Čehoslovačkom Socijalističkom Republikom?
– Ma kakvi! Postojanje naše republike garantuje njen veliki susjed i brat – Sovjetski Savez!
– Hm, a šta ako se nešto desi tom velikom susjedu i bratu?
– Dobro, hajde da onda postavimo stvari ovako – reče bankarski službenik. Zar vam je stvarno žao vaših bijednih 1000 kruna da biste vidjeli Sovjetski Savez toliko bankrotiran da ne može da vam vrati taj novac?!
Ali da se ipak vratimo iz humora u stvarni život. Ljeto 1969. godine – putovanje u Čehoslovačku, na turnir u Luháčovice. Putuju dvojica: estonski velemajstor Paul Keres i ja. Treba odati priznanje Prvom odjeljenju Sportskog komiteta – izabrali su liberalne ljude, da ne izazivaju Čehe likovima kiselih rodoljubivih velemajstora. Igrali smo u provinciji, a nakon turnira svratili na nekoliko dana u Prag.
Grad je izgledao sumorno, zabrinuto i napeto. Na zidovima zgrada nije bilo nikakvih natpisa – ni prostih, ni političkih. Samo je tu i tamo kredom bilo ispisano: „2:0“ i „4:3“. Rječit podsjetnik na to koliko je češka reprezentacija pobijedila proslavljene sovjetske hokejaše na Svjetskom prvenstvu u Stokholmu 1969. godine.
Desilo se da sam otišao u kupovinu, a kad sam se vratio – Keresa nije bilo u sobi. U poruci koju je ostavio pisalo je da je došao Pahman i odveo ga na susret sa zanimljivim ljudima. Bilo mi je žao što nisam bio u hotelu. (LudekPahman je bio čehoslovački velemajstor i borac za ljudska prava, kojeg su vlasti progonile; kasnije je bio zatvoren, a potom je emigrirao na Zapad.)
A ujutro, na aerodromu, već nas je ispraćala čitava grupa savjetnika ambasade – u civilu. U Moskvi su i Keresa okružili posebnom pažnjom i odveli ga direktno sa Šeremetjeva na „razgovor“. Pozvali su i mene na poseban razgovor u Sportski komitet. Nisam imao šta zanimljivo da im ispričam, ali sam primijetio da bih, da sam u tom trenutku bio u sobi, rado pošao s Keresom.
Keres je, međutim, kako sam zaključio po njegovom ponašanju, sumnjao da sam ja navukao policijske pse tragače na njegov trag. Sumnjao je otprilike dvije godine, a onda je promijenio mišljenje. Kako mi je mnogo godina kasnije ispričao Pahman, učesnike tog susreta je odao EmilZatopek (čuveni dugoprugaš, olimpijski šampion, koji je dugi niz godina bio u nemilosti).
Godine 1970. u Lenjingradu se desio događaj koji tadašnje sovjetsko društvo nije znalo da cijeni: grupa ljudi jevrejske nacionalnosti pokušala je da otme avion kako bi emigrirala iz Sovjetskog Saveza. (Nekoliko osoba, većinom rodbinski povezanih, među njima i žene i djeca, kupili su sve karte za mali avion domaće avio-linije. Nadali su se da će njime preletjeti granicu, ali su uhapšeni na aerodromu još prije ukrcavanja, zahvaljujući „sjajnoj operaciji“ nadležnih službi koje su sve znale unaprijed. Osuđeni su na razne kazne. Glavni organizator, bivši pilot, u početku je bio osuđen na smrtnu kaznu. — Prim. red.)
Neki tvrde da je to bila provokacija, inscenirana od strane KGB-a, kako bi se ugušio pokret za iseljenje iz SSSR-a. Kakva razlika – ako je bila provokacija, tim gore po KGB. Stroge presude članovima grupe koja je pokušala da otme avion izazvale su proteste širom svijeta. Problem emigracije iz SSSR-a odjednom se našao na naslovnim stranama najvećih svjetskih listova.
Tada sam igrao na turniru u Holandiji. Novinar JolVelling htio je da mi uzme intervju na tu temu. Ne sjećam se tačno šta sam rekao, ali mi je Jol kasnije rekao da nije očekivao takvu otvorenost od jednog sovjetskog šahiste.
Kasnije, 1980. godine, preveo je rukopis moje knjige „Antišah“ na holandski jezik. Kao odmazdu, sovjetska ambasada mu je odbila vizu kada je šest godina kasnije htio da prisustvuje revanš meču Kasparov–Karpov u Lenjingradu. KGB, znate već, ima spiskove nepouzdanih i u inostranstvu…
Na kraju je sovjetska vlast bila primorana da popusti pod pritiskom i iznutra i spolja. Heroji iz Lenjingrada utrli su put stotinama hiljada ljudi ka emigraciji. Ali najvažnije – to je bio prvi prodor kroz neljudsku teoriju i praksu sovjetske države, prvi nagovještaj da i sovjetski čovjek može imati prava.
(Nastaviće se)