Autor: Jurij Šaburov
Ipak mi se čini da ova partija, koja još nije objavljena u štampi, ima određeni značaj sa stanovišta šahovske istorije i sama po sebi predstavlja izvjesno interesovanje.
Svoje komentare na ovu partiju Aljehin je završio sljedećim riječima:
„Nesumnjivo, pregledavanje ranih partija i obnavljanje svojih početnih znanja ostavlja uzbudljiv utisak, makar i zbog toga što su kod svakog s tim povezane uspomene na sopstvenu mladost – tako daleku, a ujedno i tako blisku!..“
Ali te misli, prožete nostalgijom, došle su kasnije, a tada, pošto je pobijedio Bardelebena, Aljehin je u istom Dizeldorfu započeo novi duel. Njegov protivnik bio je 34-godišnji švajcarski šampion Hans Farni. Kratki meč od tri partije završen je neriješenim rezultatom 1½ : 1½.
Po povratku u domovinu, Aljehin se u oktobru-novembru 1908. godine sastao u meču sa majstorom Venijaminom Blumefeldom.
Protivnika je odlikovala težnja ka oštroj, gambitnoj igri — imao je u svom bilansu drugo-treće mjesto zajedno sa A. Rubinštajnom na IV Sveruskom turniru i prvo mjesto na turniru moskovskih šahista prve kategorije. Ipak, Aleksandar je uspio da ga nadigra i, ostvarivši četiri pobjede uz jednu remi partiju, ponovio je ishod meča sa Bardelebenom.
Izgleda da je, opijen uspjesima, Aleksandar izgubio osjećaj za mjeru i zaboravio na granice dozvoljenog naprezanja. Odmah nakon završetka nadmetanja s Blumefeldom, izazvao je na meč šampiona Moskve Vladimira Nenarokova.
U to vrijeme Moskovski šahovski kružok, nemajući stalne prostorije, faktički se premjestio u stan svog najboljeg igrača. A kod kuće, kažu, i zidovi pomažu. Bilo kako bilo, meč se za Sašu nije povoljno završio. Premorenost se osjetila već u prvoj partiji — iako je imao figuru više, Saša nije uspio da je privede kraju u svoju korist. Potom je uslijedio poraz u još dvije partije, i on je predao meč.
Ovu odluku mladog šahiste komentatori listova „Novo vreme“, „Rano jutro“ i drugih izdanja smatrali su preuranjenom. Smatrali su da je Aljehin još mogao promijeniti ishod meča…
U jesen 1908. godine šahovski svijet je obišla uzbudljiva vijest: u Sankt Peterburgu je odlučeno da se svečano obilježi sjećanje na utemeljivača ruske šahovske škole Mihaila Ivanoviča Čigorina, koji je preminuo godinu dana ranije. U njegovu čast planirano je da se u februaru 1909. godine održi Međunarodni šahovski kongres, u čijem su programu bili turnir majstora, uz pozive slavnim inostranim igračima, i turnir amatera.
Inicijativu za organizaciju Kongresa pokrenuo je predsjednik Peterburškog šahovskog društva Pjotr Petrovič Saburov, a organizacioni odbor predvodio je njegov otac, član Državnog savjeta Pjotr Aleksandrovič Saburov, koji je okupio oko sebe grupu uticajnih i energičnih šahovskih entuzijasta. Finansijska osnova Kongresa u iznosu od 11.667 rubalja bila je u velikoj mjeri obezbijeđena zahvaljujući donacijama, koje su iznosile 9.754 rublje, od kojih su 1.175 rubalja uplatili car Nikolaj II i članovi carske porodice, a 4.000 rubalja — Peterburško finansijsko i trgovačko društvo, koje je za održavanje Kongresa ustupilo i svoje prostorije u kući broj 55 na Nevskom prospektu: sale, foaje, prostorije različite namjene i restoran.
Donacije su pristizale od mnogih ljudi iz različitih društvenih slojeva. Od novca prikupljenog za organizaciju Kongresa, 8.650 rubalja bilo je namijenjeno za nagrade pobjednicima turnira, honorare za dobijene partije i nagrade za najljepše partije, kao i pomoć učesnicima. Osim toga, 1.205 rubalja bilo je izdvojeno za štampanje Zbornika Kongresa.
Svuda je otpočela priprema za tako grandiozan događaj, i počeli su da se izdvajaju kandidati za putovanje radi učešća na Kongresu. U Moskovskom šahovskom kružoku u periodu septembar–novembar 1908. godine održan je meč-turnir najjačih amatera. U njemu su učestvovali A. Aljehin, V. Rozanov, A. Favorski i N. Celikov. Prvo mjesto ubjedljivo je osvojio Aleksandar Aljehin, dok je drugi bio njegov stalni partner Vasilij Rozanov. Njih dvojica su i upućeni u prijestonicu.
(Nastaviće se)