VIKTOR KORČNOJ: ANTIŠAH -Zapisi zlotvora, Povratak nepovratnika (11.nastavak)

(11.nastavak)

ZAPISI ZLOTVORA

VIKTOR KORČNOJ

HOĆU DA ŽIVIM PO SAVJESTI!

Po svemu sudeći, nisam dobio odgovarajuće sovjetsko vaspitanje u porodici. Vjerovatno je mome ocu ta nemarnost bila naplaćena u potpunosti – zajedno sa još nekoliko stotina slabo naoružanih dobrovoljaca poginuo je na Ladoškom jezeru u novembru 1941. godine. U potpunosti je naplaćeno i ostalim članovima očeve porodice, u kojoj sam bio vaspitavan – svi do jednog su umrli od gladi u opkoljenom Lenjingradu.
A ja sam eto – ostao, preživio. I već sa 16 godina, 1947, dozvolio sam sebi prvo – ako hoćete, političko – istupanje. Na času istorije SSSR-a izjavio sam da je 1939. godine Sovjetski Savez zario nož u leđa Poljskoj. Nastavnica istorije Valentina Mihajlovna Hudina danima je bila u stanju životinjskog straha. Bio sam joj omiljeni učenik – nije htjela da me prijavi. U razredu je bila jedna od omiljenih predavača. Ali među 26 učenika mogao se naći neki Pavlik Morozov! Pošto sada pišem ove redove, nije teško zaključiti – takav se ološ nije našao…

Kao što vidite, veoma sam volio istoriju. U njoj sam vidio istinu života, prelomljenu kroz istorijske događaje. I – naivan mladić! – pošao sam nakon završene škole na istorijski fakultet Lenjingradskog univerziteta „Ždanov“. Prilično brzo sam shvatio da obrazovanje iz istorije na univerzitetu ima malo toga zajedničkog sa istinom života. Tražilo se da se izučava, još bolje da se bubaju napamet, tekstovi koje su napisali Lenjin i Staljin. Iako sam imao dobro pamćenje, učenje „klasika“ mi je uvijek teško padalo. Osjećao sam u sebi nekakav unutrašnji protest. Ne, nipošto nisam bio disident, bio sam šahista! I zato sam tražio, ako već ne istinu života, onda barem logiku u onome što izučavam. A nje – upravo – nije bilo.

Ipak, i ja sam ponekad koristio specifičnosti traženog znanja. Dobro se sjećam: na drugoj godini otišao sam da polažem ispit iz istorije srednjeg vijeka. Čvrsto znanje iz tog predmeta nisam imao, ali sam putem, u tramvaju, pročitao tek objavljeni članak vođe „Marksizam i pitanja jezikoslovlja“. Vođa je razbijao pseudo-naučnu teoriju Marra, a uzgred je iznio i kratka razmišljanja o nekom događaju iz srednjeg vijeka.
Vrlo vješto sam ubacio Staljinove opaske – profesorka je bila oduševljena i dala mi je najvišu ocjenu. A ja, iako sam kao postigao cilj, osjećao sam se čudno – kao da sam samog sebe popljuvao…

Većim dijelom sam ipak ostajao vjeran sebi i nisam jurio za pokazivanjem. Došlo je vrijeme državnog ispita iz marksizma – predmeta koji mi je bio naročito težak zbog odsustva logike u argumentaciji. Bilo je nekoliko ispitivača, student je mogao izabrati jednog od njih. Primijetio sam da je među ispitivačima bila jedna moja rođaka. Ali nisam otišao kod nje. „Hoću da živim po savjesti!“ – prvi je napisao Vladimir Vojnovič. A tako su pomislili mnogi, i ja među njima – i dobio sam trojku.

Sjećanje me ponovo i ponovo vraća na univerzitetske godine. Osim izopačenih normi obrazovanja, pritiskala je i opšta atmosfera na fakultetu. Drugarski odnosi, simpatije mladića i djevojaka jednih prema drugima – sve je to bilo pod nadzorom, iskrivljeno u duhu partijske ideologije. Pijanke po fakultetskim grupama za praznike – 7. novembar, 1. maj, 9. maj, 31. decembar. Zvjerski mamurluk ljudi koji su makar na trenutak željeli da zaborave šta im se u životu dešava. Učešće u pijanci kao da je bilo dobrovoljno, a zapravo – obavezno. U protivnom bi rekli: „Gadi se kolektiva“, a odatle je već blizu do „ličnog dosijea“, a lični dosije mogao je imati ozbiljne posljedice…

Studentsko siromaštvo ušlo je u izreke. Sjećam se sebe: u džepu novac za tramvaj, ponekad još za paklo najjeftinijih papirosa. Sasvim rijetko za studentski, prosjački ručak. Ako dobiješ stipendiju – nije mala pomoć. Ali to mi nije uvijek polazilo za rukom. Ako dobiješ trojku na ispitu, ne položiš kolokvijum – stipendiji je kraj na pola godine. Trojku možeš da popraviš, ako dozvoli biro komsomola na godini. Vidite, komunizam! Sve odlučuju sami studenti! Samo što im dekanat zada norme – koliko ljudi treba da ostane bez stipendije…

Sjećam se sjednice biroa na prvoj godini. „A tebi zašto treba da polažeš ponovo? – rekli su mi moji navodni drugovi sa godine. – Ti si šahista, a ne istoričar!“

Sjećam se opšteg komsomolskog sastanka na drugoj godini. Raspravlja se o ličnom slučaju Klare Ž. Njoj se stavlja na teret „moralno rasulo“. Tok sjednice pažljivo prati partijski rukovodilac godine, Lev F. Brine, znači, o omladini. Svima prisutnima je jasno da je Klara ljubavnica Leva, ali nikome ne pada na pamet da išta kaže protiv njega. Sve je jasno i bez te sjednice: Klara će dobiti „ukor sa unošenjem u lični dosije“ i na osnovu toga će je dekanat izbaciti s univerziteta, a Lev će uspješno završiti fakultet i otići u jednu od oblasti Rusije na važnu partijsku funkciju – da podiže ekonomiju i poučava moralu tamošnje stanovnike.

Kako vidimo, studentska javnost budno prati – ko s kim, šta i kako. Okolnosti primoravaju – studentski parovi, kako i dolikuje, ulaze u brak. Ti brakovi često bivaju neuspješni. Ispostavlja se da nije dovoljno graditi porodičnu sreću na osnovu zajedničkog bubanja radova „Marksizam i nacionalno pitanje“ i „Gotovo okruženje od uspjeha“.

U sjećanju mi izranja još jedna slika: jutro poslije završene pijanke. Svi spavaju u neudobnim položajima. Ne spavaju dvoje – ja i djevojka koja je zaljubljena u mene. Sjedi pored mene, a ja joj gladim koljena. Ona je zaljubljena u mene odavno, ali nikada sebi nisam dozvolio – i neću dozvoliti! – da je poljubim. Ako poljubim – sve je propalo: ženi se ili napuštaj univerzitet! A ona mi jeste simpatična, ali da se ženim – nikako ne žurim. A o koljenima u nepisanom partijskom i komsomolskom katekizmu nema ni riječi…

Rame uz rame sa mnom studirali su talentovani ljudi, rođeni istraživači nauke. Neki, ne izdržavši mračnu atmosferu, otišli su na druge fakultete. Oni koji su uspijevali da traže i nađu makar mrvice istine čak i u onome što se predavalo – ostali su. U štampi mi je zapalo za oko ime Viktora Šejnisa, koji je sada postao politička ličnost (narodni poslanik Rusije). Dostojan čovjek!

Eto, i ja sam tamo sjedio pet godina, pa čak i duže. Te godine su mi dobro došle za samostalni društveno-politički razvoj…

(Nastaviće se)