Autor: Jurij Šaburov
A zatim su se ovdje održala i dva Sveruska turnira, koja su okupila gotovo sve najjače šahiste zemlje. Prvi od njih, koji je postavio temelje nacionalnim prvenstvima Rusije, održan je od 3. do 19. septembra 1899. godine, a drugi — od 26. decembra do 14. januara 1901. godine. Oba turnira završena su ubjedljivom pobjedom M. I. Čigorina, koji je značajno nadmašio svoje protivnike. Na prvom turniru je osvojio 12 poena iz 13 partija (drugo mjesto — Emanuel Šifers sa 9½ poena), a u drugom — 16½ iz 17 partija (drugo mjesto — opet E. Šifers sa 14 poena). U to vrijeme Mihail Ivanovič Čigorin se s pravom smatrao šahovskim ponosom Rusije, očiglednim kandidatom za svjetsku krunu.
U istoj toj zgradi, na prelazu između dva vijeka, održana su i prva prvenstva Moskve. Među učesnicima se posebno isticao predsjednik kružoka, profesor Moskovskog konzervatorijuma Aleksandar Vladimirovič Solovcev. On je osvojio prvo mjesto na turniru najjačih moskovskih šahista 1891–1892. godine (to je bila njegova treća pobjeda na sličnim takmičenjima), a zatim je, pobijedivši 1899. godine u meču B. Grigorjeva, postao prvi šampion Moskve.
Eto, tako su se izuzetno zanimljivi i značajni događaji smjestili u taj mali vremenski period kada je Moskovski šahovski kružok prvi put bio smješten u danas neupadljivoj kući.
Ali ostaje samo da se doda da su, nakon ponovnog useljenja kružoka u tu zgradu, upravo tu u martu 1907. godine s izuzetnim uspjehom završene turneje M. I. Čigorina. Kruna tih gostovanja bio je dvokružni turnir u kojem su, osim velikog gosta, učestvovala i četvorica najjačih moskovskih šahista. Čigorin je tada već bio teško bolestan, ali je ipak igrao s velikom energijom i ponovo zauzeo prvo mjesto.
Vjeruje se da je među gledaocima tog turnira mogao biti i četrnaestogodišnji gimnazijalac Aleksandar Aljehin. Nije isključeno da je znao i čitavu istoriju šahovskih takmičenja koja su se održala u toj kući. To je, po svoj prilici, samo povećavalo uzbuđenje mladog šahiste, koji je ubrzo i sam sjeo za šahovski sto u istoj toj prostranoj sali. Turnir je nosio naziv „Proljećni“, iako je započeo početkom juna 1907. godine. Protivnik mu je bio poznat — Vasilij Ivanovič Rozanov, protiv koga je Saša u partijama koje su igrali kod kuće imao očiglednu prednost, ali kako će se završiti prvi susret na zvaničnom takmičenju?
Ona je protekla uz razna uzbuđenja i izazvala mnogo treme kod Saše Aljehina. Ipak, niko bolje od njega samog ne može da ispriča o preokretima tog duela, pa se zato okrećemo članku Aljehina, napisanom mnogo godina kasnije: „Moja prva turnirska partija“.
„Moja prva turnirska partija, igrana na Moskovskom proljećnom turniru 1907. godine, nije bila ni bolja ni lošija od većine mojih partija iz tog vremena.
Otvaranje je tokom mnogih poteza ‘pratilo knjigu’. Bila je to varijanta koji sam naučio napamet. Zasnivala se na partiji Maroci — Janovski sa Londonskog turnira 1899. godine, a već sam ga primijenio prije moje prve turnirske partije u jednom dopisnom meču (protiv Maňka 1906–1907). Odlučio sam da slijedim ‘knjišku’ varijantu ne zato što sam očekivao da ću u otvaranju steći neku, makar i malu, prednost. U to vrijeme bio sam suviše neiskusan da bih mogao suditi o mogućnostima ravnoteže ili ocjenjivati sitne pozicione prednosti, čak i ako bih ih uspio dobiti. Jednostavno, u tom slučaju sam mogao biti siguran da se neću naći u izgubljenoj poziciji nakon svega nekoliko poteza.
Odmah poslije otvaranja počeo sam da ‘lutam’ na najžalosniji način (potezi od 13. do 20.). Očigledno nisam mogao da osmislím bilo kakav plan, bilo napadački ili odbrambeni. Taj dio partije (posebno potezi damom) nosi pečat nervoze, možda oprostive kod početnika. Vjerujem da su se mnogi od mojih čitalaca, u svojim ranim danima neiskustva, ‘lutali’ na isti način kada su sigurni, utabani putevi ostajali za njima.“
Osjetivši u 21. potezu da se nalazim na ivici provalije, napregao sam se da pronađem neki spasonosni resurs u poziciji, neku vrstu spasonosnog prstena. I pronašao sam ga — u obliku problemske žrtve (23. Le!!). Prilikom naknadne provjere pokazalo se da je kombinacija potpuno ispravna u svim varijantama; čak i ako je ostavljala crnima neku moguću rupu, uvjeren sam da je moj protivnik ne bi pronašao, toliko ga je iznenadio i demoralisao moj 23. potez.
Završni dio partije, počev od 26. poteza, za majstora ne bi predstavljao problem, ali za početnika bio je pun zamki. I mene samog čudi kako sam dobro odigrao taj dio. I danas bi mi bilo teško da ga odigram bolje.
Moguće je da je ova partija imala dubok uticaj na moju kasniju igru i dalji razvoj. Očigledno je pobudila moje samoljublje i želju za usavršavanjem. Ali, s druge strane, ova partija je u meni stvorila jednu osobenu psihološku slabost, od koje sam se morao dugo i s velikim trudom oslobađati — ako sam se ikad u potpunosti i oslobodio! — utisak da ću uvijek, ili gotovo uvijek, kad se nađem u lošoj poziciji, uspjeti da smislim neku neočekivanu kombinaciju i pomoću nje se izvučem iz svih teškoća. Opasna zabluda!
(Nastaviće se)