
David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
83.nastavak
Kao i obično, Lotar Šmid je pustio satove. Kao i obično, Fišer je zakasnio. Partija je počela sicilijanskom odbranom. U drugom potezu Fišer, koji je igrao crnim figurama, pomjerio je pješaka na e6, što je za njega bilo nešto novo. Spaski je pio kafu šolju za šoljom. Možda je iznenađenje zbog sedmog Fišerovog poteza — ispada pješaka, poznatog, ali prilično dvosmislenog — natjeralo ruku Rusa da zadrhti, pa je prosuo kafu. Sat Spaskog je otkucavao, a on je otišao da potraži krpu. Fišer je posmatrao šta se dešava kao da mu je protivnik poludio.
Dame su rano napustile tablu, ostavivši Fišera sa prednošću od dva lovca, ali i sa dva izolovana pješaka. „Kad je Fišer dobio tu prednost,“ rekao je kasnije Spaski, „osjetio sam da je sve gotovo.“ U 18. potezu šampion je žrtvovao topa za lovca sa pješakom u bezumnom nastojanju da zakomplikuje igru i poveća šanse za pobjedu. Trideseti potez pokazao se kao prelomna tačka. Umjesto da počne da se ukopava, gradi neosvojivu tvrđavu i dođe do remija, Spaski je pogurao svog pješaka na g4, stvarajući smrtonosnu slabost u svojoj poziciji. Fišer je odigrao završnicu sa neumoljivom preciznošću.
U 41. potezu partija je bila prekinuta. Spaski je djelovao iscrpljeno. Na razmišljanje o tajnom potezu potrošio je svega šest minuta; zapisao ga je na papir i predao Šmidu, koji je pažljivo zapečatio list u kovertu. Sada su gledaoci konačno mogli da odahnu i razmijene mišljenja; kad su ustajali sa svojih mjesta, razgovori su se uglavnom vodili o tome ko ima pozicionu prednost. Fišer je žrtvovao pješaka, pa je sada imao topa i dva pješaka protiv lovca Spaskog i četiri pješaka, pa je teoretski pozicija bila približno izjednačena. Ipak, bijele figure bile su stiješnjene, nisu imale prostora za kretanje. U međuvremenu, Fišerov pješak sa topovske linije bio je slobodan, što znači da je mogao bez prepreka u vidu protivničkih pješaka stići do posljednjeg reda i pretvoriti se u snažnu figuru, obično u damu, pa je takav pješak predstavljao izuzetnu prijetnju. Fišerov top i kralj zauzimali su dobre pozicije da pomognu njegovom napredovanju.
Većina amatera bi smatrala da su šanse otprilike jednake. Međutim, eksperti su razumjeli da je borba Spaskog za titulu završena; njegova junačka odbrana bila je slomljena, i velemajstori su predviđali Fišerovu pobjedu. U Moskvi su priznali da je njihov čovjek izgubio: šampion je rekao Geleru da nema smisla analizirati poziciju. Spaski je znao da u koverti nije bio zapisan najbolji potez.
Sljedećeg dana u sali se okupilo dvije i po hiljade ljudi, neki su stigli ranije da bi sebi obezbijedili najbolja mjesta; svi su platili po pet dolara za želju da budu svjedoci spektakularnog raspleta. Fišer je stigao kasno, djelovao je samouvjereno, ali, na opšte iznenađenje, suprotno svojoj uobičajenoj brizi za besprijekoran izgled, bio je obučen u na brzinu izabrano, zgužvano krvavo-crveno odijelo. Stolica Spaskog — za promjenu — bila je prazna.
Dva sata ranije, u 12.50, šampion je pozvao glavnog sudiju Lotara Šmida. Zvanično ga je obavijestio da predaje i da neće doći na nastavak partije. Šmid je nazvao Evea: može li prihvatiti predaju putem telefona? Eve je odlučio da je to moguće. Fišeru to nisu odmah rekli, i on možda to ne bi ni saznao da se fotograf časopisa „Life“, Hari Benson, nije sreo sa Spaskim u hotelu „Saga“ dok je sada već bivši šampion išao u šetnju. Uslijedila je lavina telefonskih poziva. Benson je pozvao Fišera, a Fišer je zatim pozvao Šmida, izjavivši da, ako je to istina, predaja mora biti potvrđena pismeno. Šmid je nešto napisao u svoje ime, ali je rekao da Fišer ipak mora doći u zakazano vrijeme na nastavak partije.
Meč je bio završen.
Grandioznog finala nije bilo: nikakvih posljednjih odlučujućih poteza koji bi matirali šampiona, nikakvih pobjedničkih udaraca o govornicu niti kidanja trake. Šeširi nisu bacani u vazduh, niko nije lupao nogama niti ispuštao pobjedničke krike. Kruna je prešla bez buke, samo uz službeno saopštenje. Kada je Fišer stigao, Šmid je prišao ivici bine i obratio se publici: „Dame i gospodo, gospodin Spaski je putem telefona saopštio da predaje.“
U sali su se začuli pristojni aplauzi. Gledaoci nisu vidjeli nikakvu akciju, ali su postali svjedoci događaja koji je ušao u istoriju šaha. Novi svjetski šampion nespretno je mahnuo rukom, ali je odbio Šmidov prijedlog da se pokloni. Italijanski list „Corriere della Sera“ bio je razočaran odsustvom Spaskog: „Oduzeo je sebi aplauze koje je zaslužio. Ali od sada ih više ne zaslužuje. Šahista mora da se bori do posljednjeg trenutka. To je zakon sporta, a on ga je prekršio.“
Automobili islandske vlade bili su parkirani ispred sale zajedno sa vozilom američkog ambasadora. U njemu je sjedio Viktor Džaković. On se prisjeća:
To je bio dio plana, pošto Fišer nije želio da razgovara ni sa kim niti da daje izjave za štampu. Trebalo je da izađe na sporedna vrata i odmah uđe u moj auto, neupadljivi crno-žuti „ford maverik“. Rekli su mi: „Ne čekajte nikoga. Kad on uđe, odmah ga odvezite na bazu.“ Dovezao sam ga do Keflavika. U bazi je proslavio pobjedu svojim čuvenim stekom i čašom mlijeka — kao i uvijek, čašom mlijeka. Ne sjećam se da je pokazivao bilo kakvu radost: bio je napet kao sportista na kraju partije. Bio je to onaj isti Fišer kojeg sam uvijek vozio u bazu.
Pobjedivši, Fišer je konačno pokazao velikodušnost prema poraženom protivniku. Prema njegovim riječima, Spaski je bio „najbolji igrač“ s kojim se ikada susreo. „Svi protiv kojih sam igrao su se u nekom trenutku lomili. Ali nikada nijesam osjećao nešto slično sa Spaskim.“ Predsjednik Nikson poslao je Fišeru telegram sa čestitkama. Spaski je dao nekoliko intervjua. Izgledao je iscrpljeno i rekao da mu treba samo „spavanje, spavanje i još spavanja“.
„New York Times“ je upotrijebio ničeansku retoriku u svojoj analizi onoga što su novinari nazvali „aurom ubicе“. „U svojoj suštini, aura Fišera sastoji se u težnji da potčini, ponizi protivnika, da zavlada njegovom sviješću.“ Primijećeno je da se igrači koje je Fišer pobjeđivao više nisu oporavljali, što je samo po sebi ostavljalo jeziv i zloslutan utisak. Poraz od drugog protivnika mogao se opravdati lošim danom ili slučajnim previdom. „Ali poraz od Fišera na neki način pogađao je cjelovitost igrača. Kao da je dio njega bio pojedеn.“ Tako je Fišer bio optužen za seriju „psihičkih ubistava“.
U međuvremenu, sovjetska strana se zainteresovala da li je Fišer kriv i za neka druga krivična djela.
(Nastaviće se)