
(10.nastavak)
Oleg Skuratov
LOV NA VUKOVE
Jako rečeno. Ali da li je pošteno? Svi koji su poznavali Viktora u njegovom leningradskom periodu, nisu primijetili ništa slično. Upravo je objektivnost mladog Korčnog dovela do na prvi pogled iznenađujuće činjenice: na turnirima, u konfliktnim situacijama, šahisti su često išli po mišljenje ne kod sudija, već kod Viktora. Njegov autoritet bio je neprikosnoven.
Sjećam se kako je pedesete godine ekipa Lenjingradskog univerziteta igrala u Moskvi protiv svojih kolega na 20 tabli. Korčnoj je igrao na prvoj tabli, ali je, kao i uvijek, uspijevao da vidi šta se dešava i na ostalim. I eto, kod jednog para u cajtnotu izbio je konflikt. Moskovski student tvrdio je da je protivnik dotakao lovca i da mora igrati upravo tom figurom. Ali tada bi je odmah izgubio. Naš šahista to je negirao. Svjedoka u blizini nije bilo, a sudije su bile u ćorsokaku. U tom trenutku prišao je stolu Korčnoj. „Vidio sam kako si dotakao tu figuru“, rekao je on Lenjingrađaninu. „Budi muškarac, moraš se predati.“ Tadašnji trener moskovskih studenata, Petar Romanovski, sam čovjek gotovo legendarne čestitosti, pružio je ruku našem kapitenu i, okrenuvši se ka svojoj ekipi, rekao:
„Kad bi svi tako postupali…“
Moguće je da će ovaj događaj izazvati prigovor: sve je to, kažu, bilo davno. A s godinama se karakter mogao i pokvariti. Ali sjetimo se zaista viteškog postupka Korčnoja iz 1983. godine. Postupka koji je odigrao sudbonosnu ulogu u karijeri Garija Kasparova. Tada je Viktoru već bilo pedeset i dvije. Izgledalo je kao da mu sama sudbina po treći put daje šansu da se popne teškim putem izazivača. U četvrtfinalu je pobijedio Portiša, a u polufinalu (prema svim pravilima!) bila mu je dodijeljena pobjeda nad Kasparovom. Na putu je ostajao još samo Ribli ili Smislov. Postajalo je sasvim realno da se treći put susretne u meču sa svojim istorijskim rivalom — Anatolijem Karpovom.
Ali Korčnoj je ostao Korčnoj. Veličanstveno je odbio dodijeljenu pobjedu (jer Kasparov nije svojom krivicom došao na meč u Pasadeni) i sjeo za tablu s budućim svjetskim šampionom. Da li bi tako nešto učinio Salijeri?..
Pravdoljubivost karaktera — to nipošto nije hirovitost. A upravo su tom riječju u lenjingradskom sportskom komitetu nazivali Korčnojeve izjave o neredima u šahovskom klubu u Željabovoj ulici, o krađama i falsifikovanjima u sportskim organizacijama. Govorio je o tome još tada — u spokojna vremena zanesenosti lažnim brojkama. Sjećate li se kakvu su traku za dodjelu šahovskih kategorija i majstorskih titula pokrenuli šezdesetih godina? Malo je falilo da se pojavi parola: „U svakoj porodici — šahovski majstor!“ I Korčnoj se borio protiv tog privida, otvoreno govoreći o devalvaciji šahovskih titula, o padu nivoa igre, o privilegovanim inostranim turnejama i o namještenim partijama.
Poslije turnira kandidata 1962. godine na Kurasau, velemajstor je u javnim nastupima govorio o onome što su mnogi naslućivali, ali o čemu su ćutali. O nesportskom dogovaranju nekih svojih kolega koji su unaprijed dijelili bezbojne polovine poena i time čuvali snagu za susrete s najopasnijim konkurentima. Na primjer, s Fišerom. Pa i protiv Korčnoja su igrali punom snagom. A Lenjingrađanin, koji je predvodio u prvoj polovini turnira i borio se maksimalno u svakoj partiji, nije izdržao taj pritisak. Iznerviran neobjektivnim karakterom borbe, tragično je previdio figuru u partiji s Robertom Fišerom i, ne uspjevši da savlada nerve, ubrzo izgubio sve šanse na turniru.
A upravo tih godina, tridesetogodišnji Korčnoj bio je u potpunosti spreman za borbu za šahovsku krunu. Borbeni, energični stil lenjingradskog velemajstora osvojio je simpatije čitave legije navijača. Među šahistima je tada nastao izraz — „zakorčniti“. To je značilo izvesti neočekivani kontranapad, zablistati originalnom idejom, povući potez rijetke ljepote.
Ali Korčnoj nije imao priliku da odigra meč za titulu svjetskog prvaka u godinama svog punog zenita. Tek kada je ušao u šestu deceniju života, ponovo je dobio tu šansu, ostajući i dalje kandidat broj jedan. Ipak, sjedeći za šahovsku tablu, vodio je borbu ne samo protiv protivnika, već i protiv sopstvenih godina.
Korčnoj nikad nije štedio sebe, nikad nije čuvao energiju. Neobuzdana želja za borbom, otvoreno odbijanje da štedi snagu, bile su njegove karakterne crte još od rane mladosti. A ta rastrošnost posebno mu se osvetila u Bagiju 1978. godine. Gledajući njegove kobne previd(e), nehotice sam se prisjećao studenta Korčnoja, koji je danima iznemoglo igrao beskrajne partije blica. Opčinjen igrom, nije razmišljao o posljedicama takvih preopterećenja. Neka mi Viktor oprosti, ali reći ću do kraja…
U stanu gostoljubivog Dymova, gdje su se okupljali mnogi mladi šahisti, Korčnoj je mogao igrati šah ili poker od jutra do večeri. Uzimao bi „tajm-aut“ samo kad je trebalo otići na redovno kolo prvenstva Lenjingrada…
A bliže noći bi se vraćao i mogao odigrati nekoliko brzih partija preferansa.
Inače, nije baš dobro igrao karte, ljutio se na sebe zbog grešaka, ali je sa strašću učio tu vještinu. Po pravilu, zadržavali bismo se do iza ponoći, pojeli bismo sve što ima od hrane, pa oko pet ujutro išli do jedinog mjesta gdje se u to doba moglo nešto pojesti. Spasonosna tačka bila je menza za nosače na Moskovskoj-robnoj. Tamo su za sitne pare davali hljeb i „jučerašnji“ kupus. Publika u toj rupi bila je posebno šarolika. Sa vrelim zdjelama u rukama, zavlačili bismo se u neki ugao. I ja bih u šali govorio Viktoru, tada već međunarodnom majstoru:
„Dragi maestro, čuvaj incognito, ne smiju te prepoznati…“
Ne treba misliti da je pritisak sportskog i partijskog aparata na velemajstora Korčnoja počeo tek nakon što se nije vratio iz Holandije. Nažalost, napadi (i to vrlo oštri!) su počeli ranije i dosegli svoj prvi vrhunac 1974. godine, nakon finalnog meča kandidata s Karpovom.
…Danas je svakome razumnom čovjeku jasno da je Korčnoj bio prisiljen da napusti zemlju. Nikada mu nisam zavirivao u dušu, niti sada želim da ga pitam koliko mu je bilo teško da napravi taj korak. Jer pored svega, ostavljao je „taoca“ – svog sina Igora. A tim okolnostima osvetoljubivi aparatčici su se koristili do maksimuma. Korčnojev sin je bio izbačen iz komsomola i s fakulteta, zatvoren zbog izbjegavanja vojnog roka. I sve to dogodilo se neposredno pred mečeve s Karpovom – u Bagiju (1978) i Meranu (1981). Računica je bila precizna, pogodak direktan. Trebalo je uzdrmati, izbaciti iz ravnoteže opasnog pretendenta. Kakva hladnokrvna šahovska analiza, kakva igra, kad ti je sin – u zatvoru.
Vraćajući se na te dane pred meč, usuđujem se reći da je Korčnoj napravio tragičnu grešku. Praktičniji čovjek u toj situaciji ne bi igrao meč. Ali Viktor je znao da računa poteze samo na šahovskoj tabli. Nikada nije bio prilagodljiv političar, rijetko je slušao savjete, bio je naviknut da sve preuzima na sebe – čak i kad za to nije imao dovoljno snage.
Ves svijet je, zadržavajući dah, pratio borbu u Bagiju. Prednost od dvadeset godina – to je ozbiljna stvar, ali Korčnoj je izgledao dostojanstveno u tom teškom okršaju. Snažna opterećenja na startu nisu slomila njegovu volju, i on, ostvarivši tri pune pobjede, izjednačio je rezultat i našao se na korak do cilja. Ali za taj korak već nije imao dovoljno snage…
Korčnoj, vjerovatno, čitao je naše novine u to davno prošlo vrijeme. Površni članci nisu mogli da ga ljute. A možda je pomislio da ga stvarno smatraju zlikovcem u njegovoj domovini? Došlo je do toga da su prestali spominjati njegovo ime i prezime, zamjenjujući ih u izvještajima sa pseudonimom „Pretendent“, što je ponekad zvučalo kao „Izdajnik“.
Vjeruj, Viktor, mnogi se nisu slagali s tim…
1990.
********
-Nastaviće se-