Aljehin (10.nastavak)

Autor: Jurij Šaburov

Zapisi u svesci predstavljali su „kvinte­senciju“ svega što sam rekao tokom ta dva mjeseca našeg poznanstva. Ti zapisi bili su popraćeni sažetim bilješkama po marginama poput: „Moguće i tako!“, „Ovo je zanimljivo!“, „Teško!“, „Obratiti posebnu pažnju!“, „Ideja je ispravna, ali kako je sprovesti?“ i slično.

Laknu mi. Moj trud nije bio uzaludan!

Aljehin je brzo napredovao, njegova igra postajala je sve smjelija i sigurnija. Radovala me je inicijativa u toj igri, njena idejna dubina, raznovrsnost motiva u napadu i odbrani.

Već godinu dana kasnije, mladi Aljehin se probio u redove najjačih šahista Moskve i lako je mogao da se takmiči sa Blumenfeldom, Nenarokovim, Gončarovim i sa mnom, koji smo tada važili za najbolje šahiste grada…“

Prekidajući ovdje odlomke iz sjećanja F. I. Duz-Hotimirskog, vrijedi primijetiti da je Saša u to vrijeme imao dobru praksu kod kuće. Njegov stalni partner i dalje je bio stariji brat Aleksej, koji je na turnirima Moskovskog šahovskog kruga stekao prvu kategoriju. U stan Aljehinovih često su navraćali i drugi mladi moskovski prvokategorni šahisti: Vasilij Ivanovič Rozanov, Konstantin Ivanovič Isakov, Nikolaj Petrovič Cjelikov, braća Aleksej, Sergej i Pavel Sergejevič Seleznjov. Možda je najstalniji partner Saše u to vrijeme bio upravo V. Rozanov, koji će mu 1907. godine biti i protivnik u njegovoj prvoj turnirskoj partiji. Za sada su se u stanu Aljehinovih igrale lake i konsultacione partije.

Prisjećajući se konsultacione partije sa Aleksandrom Aljehinom, N. P. Cjelikov je pisao:
„…nakon završetka susreta bilo je pravo uživanje pratiti njegovu analizu. Varijante su slijedile jedna za drugom, mnoštvom kombinacija nas je zapanjivao gotovo na svakom potezu. On je gorio u tim trenucima, plave oči na nadahnutom licu odavale su snažno uzbuđenje. Taj previše napregnuti ‘šahovski tonus’ i bio je uzrok Aljehinove povećane nervoze.
Želja da dokaže neku spornu tezu konkretnim varijantama povezivala je A. Aljehina sa Čigorinom, čije je stvaralaštvo mladi Aljehin proučavao još, da tako kažemo, iz školskih klupa.“

Nama se činilo da on pamti sve varijante, sav šahovski materijal koji je pročitao. Povremeno se A. Aljehin žalio na svoje pamćenje, koje je, kako je govorio, zadržavalo mnogo nepotrebnih detalja i zatrpavalo mu glavu suvišnom starudijom. Mogao je da pogleda tabelu cifara i gotovo trenutno ih zapamti. Ipak, treba napomenuti da je Aljehin, iako dobar učenik u gimnaziji, bio u neskladu s matematikom. Ta činjenica još jednom pokazuje da su šahovske sposobnosti specifične…

Posebno zapanjujući utisak na partnere i svjedoke ostavljala je igra mladog Saše Aljehina naslijepo, u seansama simultanke, pa čak i u dopisnim partijama, gdje su protivnici, činilo se, imali dovoljno vremena za razmišljanje o poziciji i odgovorima. Pobijediti naslijepo, bez gledanja u tablu i figure, u 10 poteza protiv V. Nenarokova 1907. godine ili u 16 poteza protiv V. Ljubimova 1908. godine! To je teško zamisliti. A ipak, to se dogodilo, i te partije su sačuvane.

Međutim, tako efektna igra nipošto nije značila da se Saša tada već bio uzdigao na visoki nivo. Sve je još bilo pred njim — nedostajalo je znanja i iskustva, bila mu je potrebna stabilnost u igri.

Prisjećajući se svog početnog puta u šahu, Aljehin će o tom periodu kratko reći:
„Sa 12 godina sam pokušao da igram naslijepo. Godine 1907. sam počeo da idem u šahovski klub.“

U to vrijeme Moskovski šahovski krug, koji je tokom svoje istorije više puta mijenjao adresu, preselio se u ulicu Velika Dmitrovka, u kuću broj 32. Ne onu višespratnicu s prodavnicom namještaja, izgrađenu 1903. godine, koja fasadom izlazi na ulicu, već drugu — staru dvospratnu kuću koja se tada nalazila u dubini dvorišta.

Preselio se… Tačnije rečeno, vratio se. Vratio se u zgradu koja je tada bila poznata svim moskovskim šahovskim entuzijastima. Naime, u toj kući, koja je ranije pripadala porodici barona D. Šepinga, krajem XIX vijeka nalazilo se Moskovsko ljekarsko društvo, gdje je često boravio i A. P. Čehov, koji je u svojoj pripovijetci „Dama s psićem“ pomenuo restoran u toj zgradi. Od 1890. do 1902. godine tu se takođe nalazio Moskovski šahovski krug. Bio je to, možda, jedan od najzanimljivijih perioda njegove djelatnosti.

Na inicijativu kruga, upravo u tim prostorijama se od 7. (19.) novembra 1896. do 14. (26.) januara 1897. godine igrao revanš meč za titulu svjetskog prvaka između Emanuela Laskera i Vilhelma Štajnica, koji je tada već imao šezdeset godina. Bivši šampion je meč, u suštini, izgubio bez veće borbe: od 17 partija, 10 je predao, u 5 pristao na remi, a samo 2 uspio da pobijedi. Lasker je tada zadržao svoju titulu.

(Nastaviće se)

Autor: Jurij Šaburov

Zapisi u svesci predstavljali su „kvinte­senciju“ svega što sam rekao tokom ta dva mjeseca našeg poznanstva. Ti zapisi bili su popraćeni sažetim bilješkama po marginama poput: „Moguće i tako!“, „Ovo je zanimljivo!“, „Teško!“, „Obratiti posebnu pažnju!“, „Ideja je ispravna, ali kako je sprovesti?“ i slično.

Laknu mi. Moj trud nije bio uzaludan!

Aljehin je brzo napredovao, njegova igra postajala je sve smjelija i sigurnija. Radovala me je inicijativa u toj igri, njena idejna dubina, raznovrsnost motiva u napadu i odbrani.

Već godinu dana kasnije, mladi Aljehin se probio u redove najjačih šahista Moskve i lako je mogao da se takmiči sa Blumenfeldom, Nenarokovim, Gončarovim i sa mnom, koji smo tada važili za najbolje šahiste grada…“

Prekidajući ovdje odlomke iz sjećanja F. I. Duz-Hotimirskog, vrijedi primijetiti da je Saša u to vrijeme imao dobru praksu kod kuće. Njegov stalni partner i dalje je bio stariji brat Aleksej, koji je na turnirima Moskovskog šahovskog kruga stekao prvu kategoriju. U stan Aljehinovih često su navraćali i drugi mladi moskovski prvokategorni šahisti: Vasilij Ivanovič Rozanov, Konstantin Ivanovič Isakov, Nikolaj Petrovič Cjelikov, braća Aleksej, Sergej i Pavel Sergejevič Seleznjov. Možda je najstalniji partner Saše u to vrijeme bio upravo V. Rozanov, koji će mu 1907. godine biti i protivnik u njegovoj prvoj turnirskoj partiji. Za sada su se u stanu Aljehinovih igrale lake i konsultacione partije.

Prisjećajući se konsultacione partije sa Aleksandrom Aljehinom, N. P. Cjelikov je pisao:
„…nakon završetka susreta bilo je pravo uživanje pratiti njegovu analizu. Varijante su slijedile jedna za drugom, mnoštvom kombinacija nas je zapanjivao gotovo na svakom potezu. On je gorio u tim trenucima, plave oči na nadahnutom licu odavale su snažno uzbuđenje. Taj previše napregnuti ‘šahovski tonus’ i bio je uzrok Aljehinove povećane nervoze.
Želja da dokaže neku spornu tezu konkretnim varijantama povezivala je A. Aljehina sa Čigorinom, čije je stvaralaštvo mladi Aljehin proučavao još, da tako kažemo, iz školskih klupa.“

Nama se činilo da on pamti sve varijante, sav šahovski materijal koji je pročitao. Povremeno se A. Aljehin žalio na svoje pamćenje, koje je, kako je govorio, zadržavalo mnogo nepotrebnih detalja i zatrpavalo mu glavu suvišnom starudijom. Mogao je da pogleda tabelu cifara i gotovo trenutno ih zapamti. Ipak, treba napomenuti da je Aljehin, iako dobar učenik u gimnaziji, bio u neskladu s matematikom. Ta činjenica još jednom pokazuje da su šahovske sposobnosti specifične…

Posebno zapanjujući utisak na partnere i svjedoke ostavljala je igra mladog Saše Aljehina naslijepo, u seansama simultanke, pa čak i u dopisnim partijama, gdje su protivnici, činilo se, imali dovoljno vremena za razmišljanje o poziciji i odgovorima. Pobijediti naslijepo, bez gledanja u tablu i figure, u 10 poteza protiv V. Nenarokova 1907. godine ili u 16 poteza protiv V. Ljubimova 1908. godine! To je teško zamisliti. A ipak, to se dogodilo, i te partije su sačuvane.

Međutim, tako efektna igra nipošto nije značila da se Saša tada već bio uzdigao na visoki nivo. Sve je još bilo pred njim — nedostajalo je znanja i iskustva, bila mu je potrebna stabilnost u igri.

Prisjećajući se svog početnog puta u šahu, Aljehin će o tom periodu kratko reći:
„Sa 12 godina sam pokušao da igram naslijepo. Godine 1907. sam počeo da idem u šahovski klub.“

U to vrijeme Moskovski šahovski krug, koji je tokom svoje istorije više puta mijenjao adresu, preselio se u ulicu Velika Dmitrovka, u kuću broj 32. Ne onu višespratnicu s prodavnicom namještaja, izgrađenu 1903. godine, koja fasadom izlazi na ulicu, već drugu — staru dvospratnu kuću koja se tada nalazila u dubini dvorišta.

Preselio se… Tačnije rečeno, vratio se. Vratio se u zgradu koja je tada bila poznata svim moskovskim šahovskim entuzijastima. Naime, u toj kući, koja je ranije pripadala porodici barona D. Šepinga, krajem XIX vijeka nalazilo se Moskovsko ljekarsko društvo, gdje je često boravio i A. P. Čehov, koji je u svojoj pripovijetci „Dama s psićem“ pomenuo restoran u toj zgradi. Od 1890. do 1902. godine tu se takođe nalazio Moskovski šahovski krug. Bio je to, možda, jedan od najzanimljivijih perioda njegove djelatnosti.

Na inicijativu kruga, upravo u tim prostorijama se od 7. (19.) novembra 1896. do 14. (26.) januara 1897. godine igrao revanš meč za titulu svjetskog prvaka između Emanuela Laskera i Vilhelma Štajnica, koji je tada već imao šezdeset godina. Bivši šampion je meč, u suštini, izgubio bez veće borbe: od 17 partija, 10 je predao, u 5 pristao na remi, a samo 2 uspio da pobijedi. Lasker je tada zadržao svoju titulu.

(Nastaviće se)