
David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
82.nastavak
Međutim, tu se stvar nije završila: ipak su nešto neobično pronašli. Islandska uprava trgovačkog brodovlja sprovela je rendgensku analizu stolica (obično se ovakvim metodama istražuju zavareni spojevi na brodovima). Na rendgenskoj snimci Fišerove stolice uočen je izduženi objekat sa cilindričnom petljom na kraju. U stolici Spaskog ništa slično nije bilo. Napravili su drugu snimku, ali ovaj put nisu ništa našli. Kasnije su stolicu rastavili. Unutra je bio drveni punjač, koji je tamo dospio zbog pukotine u drvenoj ploči sedišta. Organizatori su odmah izjavili da je to upravo onaj objekat koji je bio na prvoj snimci, iako nisu uspeli da objasne zašto ga nije bilo na drugoj.
Ako se 17. partija smatrala od strane sovjetske strane kao posljednja šansa za promjenu toka meča, sada se zbog nesposobnosti Spaskog da postigne više od remija na horizontu nazirao poraz. U sljedećem susretu borio se uporno, ali je partija ponovo završena remijem. Kralj Spaskog je aktivno putovao, dok je Fišerov kralj većinu partije bio zatvoren u uglu, i to sa prilično ograničenim mogućnostima. Ovaj put je Fišerova spremnost da prihvati remi iznenadila eksperte — imao je za pješaka više. Za bilo kog drugog igrača remi u ovakvoj poziciji bio bi opravdan, jer bi svaka polovina poena približavala pobjedi u meču. Ali Fišer, kako je to opisao Gligorić, „nije imao reputaciju lovca na remije“, bez obzira na rezultat. Šta ovdje vidimo? Njegovu ljudsku stranu? Psihološku slabost? Pragmatizam?
Rezultat u meču sada je bio: Spaski — 7,5 poena, Fišer — 10,5; američkom igraču je preostalo još samo dva poena do titule. Pred 18. partiju Geler je objavio protest zbog uklanjanja prvih redova iz dvorane, jer sovjetska strana nije dala dozvolu za to. Šmid je započeo pregovore, svedene na vješt kompromis, koji bi bio na čast i tako iskusnom pregovaraču kao što je Henry Kissinger. Stolice će se vratiti na svoja mjesta, ali će ostati prazne. Kada je Fišer ušao u dvoranu, činilo se da čak nije primjetio razliku. Međutim, strpljenje Šmida je došlo do kraja. Kada je Kramer ponovo zahtijevao da se uklone prvi redovi, optužujući Šmida da popušta Sovjetima, glavni sudija odgovorio je otrovnim pismom, tonom koji je za Šmida bio nekarakterističan. Kramer je, kako je rekao, „bez sumnje želio da pomogne, ali, nažalost, to mu nije pošlo za rukom zbog izuzetno nekorektnog sadržaja pisma.“ Dalje je stajalo: „Ako imate bilo kakve žalbe i proteste, molim vas — moram da naglasim veliku važnost ovoga — učinite to u skladu sa pravilima meča.“
Devetnaesta partija bila je veoma interesantna, i oba igrača su iznenadila gledaoce. U 21. potezu Fišer je demonstrirao zapanjujuću odbranu. Spaski je žrtvovao figuru – kada je to učinio, jedan velemajstor je rekao: „Sad se pripremite, zategnite sigurnosne pojaseve.“ Drsko ignorišući nezaštićenog topa protivnika, Fišer je izmijenio dame, ostavljajući Spaskog u remi poziciji. Bio je potpuno u pravu: uzeti topa ili odigrati neki drugi potez značilo bi katastrofu. Spaski je hrabro rizikovao, ali nije postigao ništa. „To je Bobi,“ rekao je Gligorić, „on uvijek izmiče.“
Pred 20. partiju, islandsko ministarstvo finansija je učinilo gest dobre volje. Vlada je tražila od parlamenta da na sljedećoj sjednici oslobodi novac predviđen za nagrade od poreza. Bez toga, pobjednik bi morao platiti državni i lokalni porez na dohodak u iznosu od 28 hiljada dolara, a poraženi oko 16 hiljada.
Sama partija bila je duga, žestoka borba koja je trajala pet sati. Prednost je prelazila sa jedne na drugu stranu. Prije nego što je partija bila prekinuta, na tabli je nastala završnica, ali ishod partije je bio krajnje neizvjestan. Sljedećeg dana, kada je partija nastavljena, Geler je skoro zaspao u sali – noć je bila posvećena analizi. Spaski je izgledao tmurno i umorno; čitavu noć su tražili mogućnost za pobjedu, ali nisu je našli.
To je bila sedma uzastopna remi partija! Nakon maratonske bitke 1927. godine između Aljehina i Kapablanke, na svjetskim šampionatima nije bilo takvog niza remija. Partije nisu bile dosadne i uspavljujuće — naprotiv, neke od njih bile su očajničke, produžene, beskompromisne borbe, koje su briljirale u suštini i bile lijepe u formi. Fišer, koji je obično igrao mnogo brže od svog protivnika, sada je razmišljao jednako dugo. Spaski je pokušavao, rizikovao; Fišer, ako je imao sumnje, nije se usudio na riskantne poteze. Iako su komentatori predviđali potpuni pad snage Spaskog, šampion je igrao energično, pridržavao se svoje strategije i, što je iznenađujuće, pružao jak otpor. Ovdje nije bila potrebna samo spretnost i koncentracija: morao je pronaći duboke izvore psihološke snage u sebi.
Dvadeset i prva partija počela je 31. avgusta. Počevši od osme partije, nijedan potez nije bio snimljen na filmu. Ali tog dana, jugoslovenski novinar Dimitrije Bjelica unio je u salu video kameru „Sony“ i smjestio se s njom u bočnom redu. Povremeno su šetali službenici, tražeći najmanja narušavanja mira. Bjelica je prigušivao zujanje kamere kašljanjem. Shvatao je da bi ova partija mogla biti posljednja, pa je ovo bila njegova posljednja šansa za snimanje.
Fišer je imao 11,5 poena i za osvajanje titule potrebna mu je bila ili jedna pobjeda, ili dva remija. Karte za partiju nisu se mogle nabaviti, sala za igru bila je potpuno ispunjena, svi su čekali kulminaciju. Nakon dva mjeseca farse, tajni i tragedija, krajnje napetosti i gnjeva, šoua i bučne zabave, blefa i dvostrukog blefa, zahtjeva i ustupaka, stanovnici i gosti Rejkjavika — čak i oni koji nisu poznavali pravila igre — željeli su da postanu svjedoci raspleta.
(Nastaviće se)