
(9.nastavak)

Oleg Skuratov
LOV NA VUKOVE
Davno sam se spremao da napišem nešto o Korčnoju. Ali svaki put, čim bih počeo, odlučno bih sve precrtao. Zaustavljala su me dvoumljenja. I pitao sam sebe – jesi li ti blizak prijatelj Viktora? Ne, odgovarao sam sebi, iako ga poznajem od jeseni četrdeset treće godine. Istina, u ona vremena, kad smo se družili, ni ja ni drugi nismo kod njega primjećivali bliske prijatelje. Viktoru su sasvim odgovarali poznanici. Jedni su mu bili bliži, drugi malo dalje – znao je da održava distancu.
Drugo dvoumljenje – još ozbiljnije. Lako je, kao, danas pisati o Korčnoju, a kad je bilo teško ili jednostavno zabranjeno – jesi li pokušao?
Kad su ga napadali mnogi šahovski i drugi novinari povezani sa šahom, kad su se redovi potpisa pojavljivali ispod anonimnih pisama i izjava – jesi li im se otvoreno suprotstavio?
Ne, nisam. Ćutao sam.
Nevolja naše generacije (uostalom, već nekoliko njih) je u tome što su pod pritiskom izopačene ideologije jedni naučili da lažu, a drugi – da se prave da se ništa ne dešava. Kad je Korčnoj 1976. ostao u Holandiji, prvi su odmah uzeli pero i s lakejskom uslužnošću požurili da izlože čak ne svoja mišljenja, već mišljenje „mnogo viših“. Nažalost, tada se nisu pokazali na visini ni Šahovski savez zemlje ni Sportski komitet. Neprikosnoveni stavovi su se srušili kao kula od karata. Na primjeru Korčnoja svima su nam htjeli utuviti u glavu – tako će biti sa svakim.
Drugi su pak u to vrijeme ćutali, zapanjeni onim što se dešavalo. Svako ko bi samo pokušao nešto da kaže u njegovu odbranu, bio bi samljeven i zgažen. Pored toga, onima koji bi branili Korčnoja bilo bi gore nego samom Korčnoju – on je već bio u inostranstvu.
Nisam napisao nijednu pogrdnu riječ o njemu. Iako sam baš te godine radio u nedjeljniku „64“ i dobio ne jedan, nego nekoliko zadataka na tu temu. Ali ne osjećam se kao heroj. Svi smo krivi pred Korčnojem. I oni koji su ga obasipali blatom, i oni koji su, čitajući to blato, prezirno ćutali.
…Na Fontanki je grmjela artiljerijska paljba kad smo Viktor i ja odigrali svoju prvu šahovsku partiju u leningradskom Dvorcu pionira. Dogodilo se to ovako.
Zajedno s drugom iz blokade Genadijem Dymovim ugledali smo čudesan oglas. Kod zida Aničkovog dvorca, izbušenog kao od ospica gelerima, stajala je šperpločasta tabla. Više puta smo pročitali natpis olovkom: „Prijem školaraca na otvoreno prvenstvo Lenjingrada održava se u ponedjeljak.
Rukovodilac šahovskog kluba A. Modelj.“
Pomislili smo da se pod riječju „školarci“ podrazumijeva školski uzrast i da će primiti i nas, običnu radničku djecu. Ali šta je značilo „otvoreno prvenstvo“?
– To je kad dolaze iz drugih gradova – rekao je sveznajući Dymov.
Ali to za nas nije važilo. Mi smo bili u blokadi. Smisao riječi „otvoreno prvenstvo“ razjasnio se kasnije – svi dječaci koji su živjeli pod blokadom i došli u dvorac bili su primljeni u takmičenje. Učesnike su podijelili po grupama i bitka je počela! Pobjedivši u prvom kolu, s velikim entuzijazmom sam sjeo za sljedeću partiju. Moj protivnik bio je mršav, crnokos dječak u uredno zakrpljenom vatiranom kaputu. Igrali smo u podrumu dvorca, hladnoća je bila paklena, ali nam se „sala“ napuštenog skloništa činila kao pravo božanstvo.
Sjećam se, veliki utisak na mene ostavila je zapisana partija koju je moj protivnik pažljivo vodio u školskoj svesci. S interesovanjem sam pratio znakove šahovske notacije. Kao rezultat toga (tako mi se iskreno činilo!) izgubio sam tajanstveno pješačku završnicu.
Namrgođen kao oblak prišao sam Modelju:
– Izgubio sam!
– A od koga?
Ponovo sam zavirio u svesku i pročitao protivnikovo prezime:
– Od nekog Korčnoja! – rekao sam s nezadovoljstvom.
Dječak u vatiranom kaputu ljutito me pogledao… Dugo mi nije oprostio tu nepromišljenu riječ – „nekog“. Sa dvanaest godina Viktor je već imao izražen osjećaj dostojanstva. Malo ranije se sprijateljio s mojim drugom Dymovim, a pošto sam ja stalno bio u njegovoj blizini, Viktor je morao da zaboravi tu uvredu.
Još jedna slučajnost pomogla je da se sprijateljimo. Vraćajući se s još jednog kola, sa začuđenjem smo otkrili da obojica živimo u ulici Njekrasovskoj, u nekoliko kuća jedan od drugoga. Preživjeti blokadu u istoj ulici – zar to nije dovoljan razlog za dječačko prijateljstvo?
U periodu progona Korčnoja odjednom je „otkriveno“ da ima izuzetno „žučan, razdražljiv karakter“. U knjizi A. Karpova i A. Rošalja „Deveta vertikala“ pominje se čak i „Saljerijev kompleks“, uvećan neobjektivnošću.
(Nastaviće se)