Autor: Jurij Šaburov
Sav sav utonuo u svoje šahovske stvari, Aljehin se toliko isključivao iz okruženja da nije uvijek jasno shvatao gdje se nalazi i koji čas je u toku — prisjećao se Sašin cimer iz klupe G. Korsakov 1967. godine. — Dešavalo se da iznenada počne da ustaje iz klupe. Razred bi utihnuo i napeto čekao šta će dalje da se desi. Malo bi stajao sa zbunjenim izrazom i vrtio svoj riđi čuperak, pa bi Aljehin odjednom uskliknuo radosno: „Aha!“, brzo zgrabio olovku i zapisao smišljen potez. Ako bi mu nastavnik postavio pitanje, čim bi čuo svoje prezime, naglo bi skočio i neko vrijeme ćutke stajao, škiljeći oko sebe po razredu, kao da pokušava da shvati gdje se nalazi i šta se od njega traži. Sve to bi trajalo ne više od sekunde, nakon čega bi se Aleksandrovo lice razvedrilo i na ponovljeno pitanje nastavnika odgovarao bi brzo i bez greške.
Većina profesora gimnazije odnosila se prema Aljehinu blagonaklono, nisu mu smetali u bavljenju šahom, ali neki su sebi dozvoljavali ironične primjedbe.
„Sjećam se jednom kontrolnog zadatka iz algebre“, nastavljao je svoja sjećanja Korsakov.
„Sva omladina je utihnula. Jedni učenici, zajapureni, oznojeni, uzbuđeni, škripuckaju perima i žure da što prije predaju pismeni rad. Drugi — blijedi, zbunjeni, osvrću se na sve strane, cijelim svojim jadnim izgledom moleći za drugarsku pomoć.
Odjednom Aljehin naglo ustaje, s blistavim licem nijemo prelazi pogledom preko razreda i istovremeno, po staroj navici, lijevom rukom vrti pramen kose koji mu je pao na čelo.
— Pa šta je, Aljehine, riješili ste? — pita ga profesor Bačinski.
— Riješio sam… Žrtvujem konja… i bijeli pobjeđuje! — Razred se trese od smijeha… Smije se i inače uvijek uzdržani Bačinski, kome se dugi brkovi tresu od smijeha…“
A u stanu Aljehinovih u Nikoljskom sokaku, gdje su se vratili nakon kratkotrajnog boravka u kući Stanicine na Prečistenki i — 1905. godine — u zgradi Rjumjancevskog muzeja u Drugom Vaganjkovskom sokaku, sve češće su se pojavljivali šahovski partneri. Oni su dolazili starijem Sašinom bratu — Alekseju, s kojim su se sretali učestvujući na turnirima Moskovskog šahovskog kruga, i igrali su otprilike na istom nivou, u rangu prve–druge kategorije. U to vrijeme to je značilo prilično visok šahovski nivo. U partije koje su se vodile za šahovskom tablom, naravno, uključivao se i Saša Aljehin. U početku mu je bilo teško da se nosi s tako snažnim protivnicima, ali partije s njegovim učešćem često su izazivale interesovanje svojom svježinom i dinamikom. Bilo je očigledno da se mlađi Aljehin još nije potpuno formirao kao šahista, ali njegova budućnost izgledala je veoma obećavajuće.
Proces usavršavanja Sašine igre donekle je ubrzan zahvaljujući radu sa šahovskim majstorom Fjodorom Ivanovičem Duz-Hotimirskim. Sa njim se Aljehin upoznao 1906. godine u stanu šahiste prve kategorije Konstantina Ivanoviča Isakova. Pola vijeka kasnije, Duz-Hotimirski se ovako prisjećao svog prvog utiska sa susreta s mladim šahistom:
„Tiša“, kako su ga zvali u porodici Aljehinovih, izgledao je čas kao dječak, čas kao mladić. Bio je to mršav i vitak plavokosi dječak, učtiv i pristojan, ozbiljan i skoncentrisan. Odmah mi je dao povod da zaboravim da je, u suštini, još uvijek dijete. Uhvatih sebe kako pomišljam da s tim „djetetom“ mogu razgovarati o bilo kojoj temi, zaboravljajući da ispred mene nije odrasla osoba.
Počeli smo da pričamo o šahu. „Tiši“ se dopalo kada sam pomenuo imena svojih omiljenih šahista na čijim partijama sam učio. To su bili Morfi, Andersen, Laburdone, Haruzek i, prije svega, Čigorin, koga sam lično poznavao i veoma volio kao šahistu i čovjeka. „Tiša“ me je slušao s velikom pažnjom. A kada sam rekao da u šahu prije svega plijeni estetika, koja uzdiže šah na nivo umjetnosti, „Tiši“ su se oči zaiskrile, a obrazi mu se blago zarumenješe.
Obećao sam mu da ćemo u najskorije vrijeme odigrati nekoliko lakih partija…“
Međutim, kako se prisjećao F. I. Duz-Hotimirski, njihovo poznanstvo se tada nije ograničilo samo na lake partije. Saša je zamolio majstora „da redovno radi s njim šah, i to prvenstveno teoriju otvaranja“. Fjodor Ivanovič je pristao. A kako su ti časovi izgledali, najbolje govori sam učitelj. Duz-Hotimirski se prisjećao:
„…Viđali smo se u stanu Aljehinovih, u jednoj od mirnih moskovskih ulica. Mladić je mogao satima slušati moja šahovska izlaganja, na koja sam se, iskreno govoreći, temeljno pripremao kod kuće. Tema naših „časova“ tokom prvog mjeseca bila su uobičajena razmišljanja o pitanjima strategije šahovske borbe. Sva ta razmišljanja potkrepljivali smo, naravno, primjerima iz praktičnih partija.
Časovi su se nastavili, ali ja nisam mogao da procijenim njihovu djelotvornost. Mladi Aljehin me je slušao i ćutao. Da li me nije razumijevao, pa je sav moj trud, dakle, bio uzaludan, ili je, naprotiv, prema mojim razmišljanjima gajio krajnje kritičan stav. Ni jedno ni drugo mi, naravno, nije odgovaralo. Bio sam spreman da se odreknem daljih časova, kad sam iznenada primijetio na njegovom stolu urednu svesku, na čijem naslovnom listu je pisalo: „Ja i Duz-Hotimirski. Moskva — 1906.“ Bio sam zbunjen i zaintrigiran. Aljehin, koji je bio tu, zbunjeno reče: „Namjeravao sam da vam pokažem…“ i pruži mi svesku.
(Nastaviće se)