Pogled Dubova na Karlsenove mečeve -Levitov chess (4.dio)

Danas se ta pozicija praktično smatra glavnom u čitavoj varijanti na najvišem nivou.
Tada, međutim, ona je tek počinjala da se pojavljuje.

Bilo je, čini mi se, svega nekoliko partija, među kojima i partije tadašnjeg i budućeg sekundanta Fabiana – Grigorija Aparina.

Grisha je te pozicije igrao, ali ih je, kako da kažem…
Tretirao pomalo oprezno.
Nije bilo iz tih partija jasno da bijeli tu ima neku jaku prednost.
Naprotiv – izgledalo je da bijeli samo ulazi u borbu.


Nama se, zapravo, posrećilo.
Ja sam tada već stigao da malo istražim te pozicije, i došao sam do zaključka da su to u stvari vrlo složene varijante.

To su nevjerovatno bogate pozicije, i one su i danas takve, usprkos tome što su kompjuteri postali užasno jaki.

Mi smo ih tada gledali jako mnogo.


Tad su se vodile debate – i vode se i danas – da li treba igrati ♞b8 ili ♞e7 u toj poziciji.

  • ♞b8 se smatra sigurnijim potezom, sa zdravijom, „klasičnijom” osnovom:
    skakač ide na d7, lovac na e7, i sve djeluje poziciono solidno.

Ja sam, međutim, zagovarao ♞e7.
I planirao da potom ide ♞g6, i da odmah pokušamo da vršimo pritisak na kraljevskom krilu.

Već tada sam imao mnogo zanimljivih ideja u toj varijanti. Tokom meča ću ih, naravno, pokazati detaljnije.


Ali glavna poenta poteza ♞e7 bila je sljedeća:

  • Kompjuter tada jeste davao bijelom značajnu prednost, ali mi smo znali gdje on griješi.
  • Imali smo analitičke zamke – pozicije u kojima mašina piše +0.8 ili +1, a mi znamo tačno gdje sve propada.

To su bile duboke ideje, koje bi drastično promijenile evaluaciju kad ih igraš crnim.


♞e7 je, dakle, bio potez koji je trebao da pokaže našu bolju analitičku pripremljenost.

I – nije slučajno – Magnus će kasnije upravo igrati tu ideju.

„♞g6, a4, a5 – i cijeli svijet će kasnije raspravljati:
‘Kako je moguće da a5 nije bio analiziran?’
Ali zapravo, kasnije svi dođemo do istog zaključka – nije ni čudo što taj potez nije odmah bio pogledan.


Tako se desilo da se u poziciji s ♞d5 obe ekipe – i naša i Fabijeva – već u pripremi dosjete da je to ozbiljan pravac za bijelog.

Fabiano će u meču više puta igrati ♞d5, i te partije će biti izuzetno interesantne.

Mi ćemo negdje i promašiti poneku ideju, ali tada je to bio rijedak potez, i mi smo već shvatili da je to izuzetno ozbiljan koncept.
I Fabijev tim takođe.


U suštini, od ♞d5 je mnogo toga zavisilo.
Ne baš ishod cijelog meča, ali čitava naša priprema crnim figurama
se zapravo oslanjala na Šeljeminsku (Čeljabinsku) varijantu s ♞d5 i na Rossolimo varijantu.


Fabiano tokom meča nijednom nije igrao 1.d4.
Sad već mogu i to da otkrijem: koliko god to zvučalo neobično, na 1.d4 mi smo bili spremili kao glavni odgovor – Grinfeldovu odbranu.
To sam tada i ja igrao.

I tu smo imali čitav niz ideja na prepad.

Na kraju sam te varijante gotovo sve sam odigrao kasnije, nakon meča.


To je inače zanimljivo pitanje, koje mi često postavljaju:
„Ako nekome pomažeš kao sekundant,
možeš li kasnije igrati te iste varijante?“

U Magnusovom timu je to uvijek bilo posebno dogovoreno.
Uvijek smo o tome otvoreno razgovarali.

I, naravno, sve je zavisilo od dogovora — i plaćanje takođe.
Zato je za mene ta saradnja bila izuzetno isplativa.

Dogovor je bio takav da, uslovno rečeno, sve što smo gledali u vezi s mojim otvaranjima,
i što sam ja lično donosio, što smo produbljivali — ja sam to i kasnije mogao igrati.

I kad je Magnus počeo da igra gotovo cijeli moj repertoar, meni je to, naravno, bilo sjajno!
Znači, praktično je najbolji tim na svijetu radio za mene.

I još sam za to bio plaćen, a poslije sam sve te ideje i sam primjenjivao zajedno s njim.

To mi je, naravno, užasno mnogo značilo.


Vraćajući se na pripremu – sad s bijelima.
Tu stvari nisu stajale tako bajno, kao što je to, uostalom, gotovo uvijek slučaj.

Jer s bijelima se uvijek dolazi do granice.


U to vrijeme sam bio fanatični zaljubljenik u 1.d4.
I za meč smo ozbiljno spremali 1.d4 — gotovo da smo ga smatrali glavnim svojim repertoarom.


Očekivali smo, prije svega, Nimcovičevu odbranu ili neku varijantu Daminog gambita.

U pripremi za svaki meč, uvijek se počinje od pokušaja da se bijelima nađe ideja.
Nama to, realno, nije uspjelo.

Zato smo se, praktično, vratili na Damin gambit.


Katalonsko otvaranje sam već tada predlagao…
Ali Magnus je odmah rekao da ga ne podnosi.
Već ga je, kaže, dva puta igrao i bilo mu je dovoljno.

U redu.
Onda – konj c3.

Naravno, gledali smo razne otvaranja.
Ideja je bilo svuda pomalo, ali ispravno smo pretpostavili da je najvjerovatnije da će uslijediti Damin gambit.


I ovdje, nakon 3.e3, najvjerovatniji odgovor bio bi …c5.


Imali smo neku polu-ideju na jednoj od glavnih varijanti, koju ću kasnije pomenuti,
kad budem govorio o partijama iz Daminog.

Uglavnom, jasno je bilo da je crnima lakše izjednačiti, nego što je bijelima lakše boriti se za prednost.


U partiji protiv Fabiáne, recimo, oni su smislili odličnu ideju koju tada računar nije ni pokazivao, i baš su nas iznenadili u otvaranju, kad je Magnus probao Damin gambit bijelima.


Brzo su to zaigrali u meču.

Ali, da budemo pošteni — ni naša ideja nije bila baš nešto naročito.


Kod e4, razmišljali smo o nekoj varijanti Ruskog odbrane…
Biće baš ta partija gdje je Magnus umalo izgubio.

Ali prave ideje – realno – nismo imali.

(Uskoro nastavak)