Autor: Jurij Šaburov
Međutim, Saša se pokazao kao istrajan, voljan tinejdžer — svako takmičenje dovodi do kraja, pažljivo ispisujući ispod kolone svojih poteza sudbonosnu riječ „predao se“. Njegovi napori bili su usmjereni ka tome da pronađe razloge svojih poraza, da izvuče pouke za budućnost. Pažljivoj, pedantnoj analizi bile su podvrgnute sve partije, bez obzira na njihov ishod. Čitajući njegove nemilosrdne komentare, jasno se vidi kako je sazrijevao, kako je jačao talenat mladog šahiste.
Ipak, obeshrabrujući rezultati turnira, po svemu sudeći, zahtijevali su od Saše da napravi pauzu, pa u njegovoj svesci nema zapisa koji se odnose na 1904. godinu. Ta godina bila je posvećena dubljem proučavanju teorije i treninzima sa jakim moskovskim šahistima koji su dolazili u kuću Aljehina. Upravo je na taj period, vjerovatno, mislio Aleksandar Aljehin kada je napisao: „Igram šah od sedme godine, ali ozbiljno sam počeo da igram od dvanaeste.“
A sada se malo odmaknimo od šaha i prisjetimo se da je 1904. godina porodici Aljehina donijela nekoliko važnih događaja.
Prvo od tih događaja bilo je upisivanje Aleksandra Aleksandroviča Aljehina u red naslednih plemića. Autentični dokument o ovom aktu sačuvan je u Državnom arhivu Voronješke oblasti, i on zavređuje da bude predstavljen u cjelini.
SVJEDOČANSTVO
Daje se ovo iz Voronješke plemićke deputatske skupštine, uz odgovarajući potpis i pečat, sinu koleškog savjetnika Aleksandra Ivanoviča Aljehina — Aleksandru, rođenom, kako potvrđuje Moskovska duhovna konzistorija metrikom od 4. novembra 1904. godine pod brojem 13945, od pomenutog oca i njegove zakonite supruge Anisije Ivanovne, devetnaestog oktobra hiljadu osamsto devedeset druge godine, o tome da je on, Aleksandar Aleksandrovič Aljehin, nasledni plemić, pridružen rodu gospode Aljehinskih, potvrđenom u pravima naslednog plemstva ukazom Vladajućeg Senata, preko Heraldijskog odjeljenja, koji je u ovu Skupštinu stigao 8. marta 1866. godine pod brojem 1284, i upisan u drugi dio rodoslovne Knjige plemstva Voronješke gubernije, po odluci ove Skupštine donesenoj 12. novembra 1904. godine, i da ova odluka, u skladu sa članom 359, knjiga IX Zakonodavnog zbora o staležima, izdanje iz 1899. godine, zbog prethodno navedenog ukaza, ne podliježe reviziji u Vladajućem Senatu.
Taksa na grb je plaćena.
Dana 26. novembra 1904. godine. Grad Voronjež.
Za Voronješkog gubernijskog predstavnika plemstva
Apisov
Sekretar plemstva, kancelarijski službenik
S. Stučkovski
Drugi važan događaj bilo je postavljanje Aleksandra Ivanoviča Aljehina od strane njegovih zemljaka na važne društvene funkcije. Ako je dotad, nakon što se povukao iz službe 19. oktobra 1895. godine, odmah bio izabran za člana Voronješke gubernijske uprave za zemaljska i gradska pitanja, sada je, 1904. godine, najprije izabran za Zemljanskog okružnog (prema mjestu imanja), a zatim i za Voronješkog gubernijskog predstavnika plemstva. To je bila veoma visoka i cijenjena funkcija, koja je Aljehina dovela u neposredan kontakt s guvernerom, najvišim zvaničnikom u guberniji. Naravno, obavljanje te funkcije zahtijevalo je od Aleksandra Ivanoviča češća putovanja u Voronjež, što je, posljedično, smanjilo vrijeme koje je mogao provoditi s porodicom.
Treći događaj bio je odlazak Ane Aleksandrovne Prohorove u Omsk kao predstavnice Društva Crvenog krsta. Povod tome bio je Rusko-japanski rat 1904–1905. godine. Sa Dalekog istoka počeo je pristizati talas ranjenih ruskih vojnika i mornara. Ana Aleksandrovna je u Omsku organizovala veliku bolnicu i punkt za ishranu, kojima je upravljala sve do završetka rata.
Godine 1905. Saša je donio odluku da ubuduće igra dopisni šah samostalno, bez učešća starijeg brata, i u svesci se pojavio njegov dječji lični inicijal „T“ — „Tišajšij“, „Tiša“, kako bi se izbjegla podudarnost početnog slova „A“ u imenima braće prilikom zapisivanja partija. Sada je, već imajući gorko iskustvo, nastupao znatno opreznije i trudio se da održava dinamičnu napetost igre tokom cijele partije. Njegovim ranijim protivnicima iz dopisnih takmičenja sada se suprotstavio sasvim drugačiji protivnik. Jedan za drugim poraze su priznavali Omeljanski, Maňko, Gize, Žukovski. Neki učesnici nisu znali da im je protivnik trinaestogodišnji gimnazijalac i obraćali su mu se u pismima, u kojima su slali naredne poteze, s poštovanjem. Tako je knez Šahovski pisao: „Milostivom Gospodinu gospodinu Aljehinu“.
Učestvujući na XVI (gambitnom) turniru u dopisnom šahu, koji je organizovao časopis „Šahovski pregled“ 1905–1906. godine, Saša Aljehin je osvojio prvu nagradu.
Nakon toga se prijavio za I turnir u dopisnom šahu, koji je organizovao F. Šahovski. Međutim, nije uspio da završi to takmičenje: Saša se povukao iz turnira, osvojivši 6½ poena iz 8 partija.
Igranje dopisnog šaha, koje je za Aljehina predstavljalo dobru školu i teorije i prakse, zahtijevalo je mnogo vremena. Bilo je potrebno razmišljati o potezima, određivati plan svojih akcija i pripremati odgovore na sva pisma istovremeno u više partija. Ne stižući sve to da uradi kod kuće, nastavljao je da analizira šahovske pozicije i tokom školskih časova. Vrijedno je radio. Crtao je dijagrame i pisao varijante na svemu što mu se našlo pri ruci: na listovima papira, u đačkim sveskama, knjigama, pa čak i onima koje su pripadale školskom drugu iz klupe…
(Nastaviće se)