
(8.nastavak)
Umjesto predgovora
Rudolf Zagajnov, profesor
ČEKAO SAM OVAJ SUSRET ŠESNAEST GODINA
– Niste pomenuli Zaka.
Brzo je podigao glavu i prodorno me pogledao pravo u oči. I odgovorio:
– Nisam. Smatram da čovjek za svoje glavne pomoćnike treba da smatra one koji su mu pomogli u djetinjstvu, kad još ništa ne možeš sam. Do danas sebi ne mogu oprostiti što nisam stigao da se zahvalim svom prvom treneru, a mnogo mi je pomogao u životu.
Lice mu se promijenilo. Ponovo je bio sabran, kao juče… u liftu, na putu ka partiji. I, podigavši glas, izgovorio:
– Pa dobro, da se vratimo u djetinjstvo… Nedavno sam Zak-u poslao pismo, u kojem sam mu sve objasnio. Namjerno zlobno pismo – da ne bi imao iluzija… Ne tako davno u Lenjingradu je izašla Zakova knjiga o istoriji lenjingradskog šaha, gdje su Spaskom posvećene dvije stranice, a o meni – samo jedna podla rečenica. I to baš u vrijeme kad su u Palati pionira ponovo okačili moj portret! A bio sam mu omiljeni učenik!.. On se odrekao mene! A ja sam, u stvari, bio opravdanje cijelog njegovog života!
– Ne zvuči li to previše?
– Zvuči, ali je istina! Time što me nije pomenuo u toj knjizi – odrekao se! A u svojoj maloj cedulji mi je odgovorio: „Bolja ikakva knjiga nego nikakva“. A ja sam mu napisao: „Bolje nikakva, nego ona koja širi laži!“
– Oprostite mi, Viktore Ljvoviču, ali ja poznajem Zaka i mislim da ste sada surovi.
– Pa dobro, dokažem vam sad to. Sprovešćemo pravo istraživanje. Znate, imam sina u Ukrajini, ima trideset dvije godine. Nedavno mi je napisao da je shvatio kako je pola života već prošlo. A ja sam u tim godinama shvatio – da ne znam da igram šah! Iako sam baš tad drugi put osvojio prvenstvo zemlje. Treba valjda imati veliki talenat da osvajaš prvenstva Sovjetskog Saveza, a da ne znaš osnovne šahovske zakone! O meni su pisali sve i svašta! Da sam briljantan defanzivac, da svojom igrom podsjećam na Dostojevskog – i slične gluposti. A ja prosto nisam znao drugačije da igram! Nisam umio! I počeo sam da radim. Istraživao hiljade partija. Naučio najvažnije – da ovladam inicijativom! A gdje je tada bio moj šahovski učitelj?
– …Možda to nije znao?
– Ne, to su osnove. Spaski je imao sreće – sa šesnaest godina prešao je da uči kod Toluša, i on ga je preučio. Ispostavilo se da je loš učitelj – Zak!
– Ali nije samo vas i Spaskog učio.
– Ma ne, objašnjenje je jednostavno. Poslije rata u Lenjingradu je bilo mnogo talentovane djece, i svi su išli u Palatu pionira, jer nisu imali gdje drugo da idu. On me unakazio kao šahistu!
Već je odavno ustao i šetao po sobi s kraja na kraj. Takvog ljutog ga nijesam vidio sve ove dane.
Pozvao je recepcioner – taksi je čekao ispred ulaza.
Zastali smo kraj auta. Pružio mi je ruku i rekao:
– Ako nemate ništa protiv, mogao bih vam slati dobre knjige. A vi mi pošaljite vašu. Čekaću.
– Kao i uvijek, navijam za vas – rekoh.
– Hvala. Vjerujem vam.
– Viktore Ljvoviču, dozvolite posljednje pitanje. Šta biste poželjeli sebi za preostalih dvadeset godina?
Zamislio se na sekund, pa uz smijeh odgovorio:
– Da igram šah na ovom nivou!
– Znači, ipak je vaš život – šah?
– …Da.
– Život u nestvarnom svijetu?
– Da!
Murcija, jun 1991.
*******
Evo prevoda ovog kratkog i ironičnog pasusa na crnogorski jezik, latinicom i ijekavicom:
Linija života na mojoj ruci
naglo se dijeli na dva dijela.
Ako se u Savezu
zadrže tajne službe,
ja bih im savjetovao
da za dobrobit stvari
angažuju ne samo parapsihologe,
nego i hiromante –
da na vrijeme otkriju onoga
kojem će kasnije biti dat nadimak
„Zlikovac“.
(Nastaviće se)