VIKTOR KORČNOJ: ANTIŠAH -Zapisi zlotvora, Povratak nepovratnika (7.nastavak)

(7.nastavak)

Umjesto predgovora

Rudolf Zagajnov, profesor

ČEKAO SAM OVAJ SUSRET ŠESNAEST GODINA

-Sjećate se, ’83. sam pristao da igram meč sa Kasparovom, iako nisam morao da igram, kad mi je Kampomanes dosudio pobjedu zbog njegovog nedolaska. Ali odlučio sam da igram. Mogao sam ponovo da izađem u meč sa Karpovom, ali sam znao da neću igrati s njim. Tada sam bio dobar, razbio sam Portiša kao dijete. I s Kasparovom sam igrao lako, čak sam i prvu partiju dobio… za ćef.

Prvi put se u ovom razgovoru nasmijao.

-A zašto ste donijeli tu odluku poslije Merana?

-Zato što dugo nisam mogao da prebolim ono što se tamo dogodilo. Uvjeren sam da je sve čime je raspolagala sovjetska obavještajna služba tamo bilo iskorišćeno. Nemam sumnje da su u prvom redu sjedili ljudi Karpova i pomoću uređaja proučavali moje stanje. Puls i ostalo. Osim toga, bili su me izložili zračenju – ili u sali, ili u vikendici gdje sam bio smješten. Na početku meča počele su da me bole oči. Nikad mi se tako nešto nije dogodilo… Prebolio sam Moskvu, prebolio sam Bagio, ali Merano nisam uspio da prebolim. Zato sam sebi dao riječ da više nikada neću igrati meč s Karpovom.

Kasnije je Viktor Korčnoj pisao: „1981. godine u Meranu Karpov i ‘drugovi’ (a bilo je tih drugova 43, a do kraja meča i do 70) natjerali su me da proživim horor. Zlokobne tajne tog meča čekaju novu fazu otvorenosti da bi bile razotkrivene. Nakon tog meča, ne želeći više nikada da podnosim ono što sam pretrpio u Meranu, postepeno sam se iz profesionalca pretvorio u amatera. Danas više nemam ambicija. Želim da igram zanimljiv šah i to mi uspijeva.“ (iz petrogradske novine „Smena“, 21. avgusta 1991.)

-A u Bagiju, što je bilo? Zar nije bilo jasno da pri rezultatu 5:5 treba da se crnima napravi remi, pa da se meč završi bijelima?

-Da-da, saglasio se Korčnoj iznenada, s osmijehom.

-A buka oko Zuhara? Da nastavimo. Vi ste izmislili Zuhara! Slažete li se s tim? I u Moskvi je nosio crne naočare, ali sam upozorio sve članove naše ekipe da vam niko o tome ne govori. I zato vam nije smetao.

-Da-da, ponovo se osmjehnuo.

-A što je bilo u Moskvi u posljednje tri partije? Zašto ste nakon dvije pobjede prestali da se borite? Je li nestalo snage ili motivacije?

-Da-da, vjerovatno i jedno i drugo – ponovio je on i, zapalivši novu cigaretu, kao da je podvukao crtu:

„Rekao sam – preživio sam sve to i ne želim da se prisjećam. Ako se pak vratimo u današnji dan, uvjeren sam da Karpov i danas ima podršku. Svi znaju da su za izdaju Kasparova Dorfmanu nudili sto hiljada, a Gureviču – dvjesta. Otkud toliki novac? Pa to nisu Karpovljeve pare…“

– Sve što govorite o KGB-u je jasno. Ali vi ipak ne možete sa sigurnošću tvrditi da je Karpov lično bio umiješan u taj slučaj?

– Taj čovjek je pominjao Karpova i nisam imao razloga da mu ne vjerujem. Naravno, ne mogu to da dokažem, ali KGB je radio mnogo toga što se danas više ne može ustanoviti. Uostalom, i Dorfmanu, drugom tadašnjem pomoćniku Kasparova, takođe su nudili novac za informacije“ („64“, br. 20, 1991).

*****
Iz obraćanja bivšeg šampiona SSSR-a Mihaila Gureviča na pres-konferenciji u Briselu:

„– Vladimir Feldman, čovjek iz KGB-a, pokušao je da me podmiti. Ponudio mi je veliki novac za to da, dok nastavim da radim s Kasparovom, dostavljam informacije za Karpova (razgovor se odigrao nekoliko mjeseci prije njihovog meča 1987. u Sevilji). Kad sam odbio, taj čovjek mi je prijetio. Sagovornik je bio dobro informisan i uvjeren sam da je informacije dobijao iz KGB-a.“

******

-Viktore Ljvoviču, kako ste i sami rekli, tokom ovih godina ste se razvijali i donekle promijenili svoje poglede. Sjećam se da ste o Karpovu govorili kao o ne­kreativnom šahisti, koji neće ostaviti trag u istoriji šaha, kao o „papirnom“ svjetskom prvaku. Da li biste i danas tako govorili o Karpovu?

Ćutao je, i to dugo. Pogledao sam na sat – vrijeme razgovora se bližilo kraju.

– Da li sada možete reći da je Karpov zauzeo dostojno mjesto u istoriji šaha?

-…Da.

– Da li je bio pravi svjetski šampion?

-Da! Ali, za razliku od Kasparova – čovjeka širokog opsega – on je čovjek ograničen. Iako mu stvaraju drugačiju sliku, ali to je istina.

– Ko je, ipak, najveći šahista u istoriji šaha?

– …Ipak Kasparov! Takvog nije bilo!

– Postoje li ljudi kojima ste zahvalni u životu?

– A zašto da ne?.. Ta žena je mnogo učinila za mene. A u Lenjingradu postoji čovjek koji mi je u to strašno vrijeme ponudio svoju moralnu podršku, ponudio da radimo zajedno. Do kraja života ću mu biti zahvalan. Bojim se da ga imenujem – da li bi mogao imati neprijatnosti?

– Uvjeren sam da neće. Možete ga imenovati.

– Majstor Aleksandar Šašin.

– Samo dvojici ljudi ste zahvalni?

Na to je samo slegnuo ramenima.

(Nastaviće se)