Aljehin (7.nastavak)

Autor: Jurij Šaburov

Šahovska tema stalno je bila prisutna u životu porodice Aljehin, pa zato nije slučajno što su se 1903. godine na spisku donatora za organizaciju III Sve­ruskog turnira našla imena sve troje djece Aljehinovih: Alekseja, Varvare i Aleksandra. A taj novac je, treba vjerovati, dao Aleša.

U gimnazijskim godinama, prema svjedočenju školskih drugova, Saša Aljehin bio je nervozan, rasejan, raščupan adolescent s oštrim pokretima i lakim, neujednačenim hodom. Čitajući, zbog slabog vida se nisko naginjao nad knjigu. Bio je povučen, po svemu se osjećalo da ima neki svoj svijet, sopstvena interesovanja. Nerijetko je pravio nestašluke, bio je zadirkivač i tvrdoglavac, iako su ga u gimnaziji zvali Tiša.

Aljehin bi oživio na časovima samo kada bi se ukazala prilika da odigra partiju šaha s nekim od školskih drugova. Pavel Sergejevič Popov se prisjećao: „Njegovi stalni partneri bili su učenici Lev Polivanov, Lev Ostroumov, Vadim Šereševski. Svi su oni igrali, naravno, znatno slabije od Saše. Za igru je Ostroumov držao u svom stolu tablu od škriljca, na kojoj je bila nacrtana šahovska tabla, a figure su crtane kredom. Kako su se figure pomijerale, brisale su se i kredom nanosile na drugo polje. Aljehin je uvijek igrao naslijepo, ne videći poziciju pred sobom. Nerijetko bi se tokom časa iznenada čuo prilično glasan Tišin glas kako saopštava naredni potez svojim partnerima. Sto se nalazio blizu učitelja, ali su nastavnici relativno blago reagovali na te ‘šahovske nestašluke’.“

Aljehinov školski drug iz klupe, Popov, tada nije razumio svu dubinu Tišine opsesije šahom, jer sam nije igrao i nije znao suštinu igre. Pored toga, smatrao je šah običnom glupošću, što je i govorio Aljehinu. Ovaj bi se čudio, usplamtio i odgovarao da je šah veliko društveno pitanje, a ne igračka, da svaki obrazovan čovjek mora da zna ko je Čigorin.

Već od petog–šestog razreda Aljehin je sanjao o slavi. Dvoumio se samo kojim putem da krene — diplomatskim ili šahovskim. Popov mu je savjetovao da izabere put diplomate i da se upiše u Pravno učilište, pomažući mu pri tom oko matematike i fizike. Zajedno su se pripremali za ispite.

Popov je često dolazio kod Aljehinovih u Nikoljski prolaz. U Aleksandrovoj sobi, na spratu, na stolu su uvijek stajali šah i šahovski sat.

Domaćinstvom je upravljala Njemica-guvernantkinja, koju su djeca u međusobnom razgovoru zvala „Nizja“ — upravo tako je pedantna Njemica izgovarala riječ „ne može“, zahtijevajući od djece urednost i disciplinu. Tinejdžeri su gunđali, a Tiša je u znak protesta zbog takve sitničavosti čak dvaput odlazio od kuće. Prvi put je otišao kod rođaka s majčine strane u Povarenskoj ulici, a drugi put kod bake u Spiridonovskoj. Nakon nekoliko dana, Tiša se oba puta vraćao kući i trudio se da izbjegava susrete sa strogom Njemicom. Ponekad je stvari djece dovodila u red i sama glava porodice. Ali Aleksandar Ivanovič to je činio ćutke ili je blagim tonom prekorio one koji bi pogriješili.

Počevši od 1902. godine, Saša je s velikim žarom komentarisao i analizirao s bratom tok njegovih partija u dopisnoj igri. Aleksej je tada učestvovao u dopisnim turnirima koje je organizovao časopis „Šahovski pregled“. S njim je, u svojstvu mlađeg partnera, igrao i Saša.

Za zapisivanje i analizu šahovskih partija igranih u dopisnom šahu, desetogodišnji Saša Aljehin je 1902. godine nabavio posebnu svesku u čvrstom platnenom povezu. Na njoj je dijagonalno bilo utisnuto krupnim slovima „A. Aljehin“, a na poleđini je bio njegov vlastoručni potpis. Za razliku od školskih gimnazijskih svezaka, ova se ispunjavala urednim rukopisom, bez ijedne mrlje.

U šahovskoj svesci Saše zapisano je 68 susreta s dopisnim protivnicima — učesnicima VI, VII i IX turnira u dopisnoj igri, koje je organizovao časopis „Šahovski pregled“, kao i jednog sličnog takmičenja koje je pokrenuto na inicijativu kneza F. Šahovskog, te dva dopisna meča — s Vereščaginom i Gejš-Ollisevičem. Prvi potez u prvoj partiji igranoj zajedno s bratom protiv Aleksandrova, Saša je zapisao u svesku 20. novembra 1902. godine. Braća su igrala ofanzivno, izvodila zanimljive, ali ne uvijek dovoljno duboke kombinacije. Poštom su stizale vijesti o predaji nekih njihovih protivnika, ali su i gimnazijalci pretrpjeli nemalo poraza. Njihova igra je često još uvijek bila površna, naivna. Rezultati u otvaranju u dopisnim takmičenjima su razočaravali: na VI turniru časopisa „Šahovski pregled“ Saša je završio na šestom mjestu, a u VII — još gore, uspjeli su remizirati samo jednu partiju, dok su sve ostale izgubili.

Bilo je razloga za malodušnost, za to da se šah gurne negdje u stranu, daleko od očiju.

(Nastaviće se)