VIKTOR KORČNOJ: ANTIŠAH -Zapisi zlotvora, Povratak nepovratnika (6.nastavak)

(6.nastavak)

Umjesto predgovora

Rudolf Zagajnov, profesor

ČEKAO SAM OVAJ SUSRET ŠESNAEST GODINA

– A šta se desilo 77. godine u Beogradu? – Spaski mi je pričao da su prva četiri reda bili zauzeta od strane važnih ljudi i njihov vizuelni pritisak je bio toliko jak da mu je glava odbijala da funkcioniše već nakon trećeg sata igre. I zbog toga je zahtijevao da mu organizuju specijalan boks na sceni, gdje je bio dok razmišljao o svojim potezima.

Ali izlazio je iz tog boksa na klimavim nogama. Siguran sam da je igrao pod hipnozom. Izgledao je kao nenormalan. Iako, razumijete, tokom mečeva za Svjetsko prvenstvo, dešava se mnogo čudnih stvari; fokusirate se toliko da ulazite u drugi svijet, mozak živi u nekim drugim dimenzijama.

Uopšte sam uvjeren da smo povezani sa svima – i sa živima i sa mrtvima. Jednom Spaski nije odigrao jednostavan dobitnički potez protiv mene. Kasnije, kad sam ga pitao: „Zašto nisi odigrao konj d4 – f5?“ odgovorio je: „Bondarevski mi nije dozvolio da odigram taj potez.“ Kako to, čini se, ima veze sa Bondarevskim? Bondarevski je davno umro… I u Bagiju, jednom sam pogledao Karpova i odjednom sam vidio da predamnom sjedi ćelav starac. Vjerovatno će izgledati tako u starosti, i gledao sam u njegovu budućnost. I čudno, već u sledećem potezu je napravio grubu grešku i odmah se predao. Mnogo mogu da se sjetim na ovu temu.

Zapažao sam da Karpov kao da sluša šta razmišljam kada razmatram potez. Osjećao sam da on pogađa šta mislim.

Ponovo je izgovoreno ime Karpov, i ponovo sam odlučio da promijenim temu razgovora, jer je vrijeme bilo gotovo, ostalo je samo jedno pitanje.

– Viktore Lvoviču, Boris Gelfand mi je nedavno priznao da je shvatio da je svijet šaha umjetnički, izmišljeni svijet, i sada se plaši da će posvetiti čitav svoj život šahu, a kasnije se osjetiti prevarenim, kao da je proživio čitav život u svijetu iluzije.

Moj sagovornik se duboko zamislio, prvi put razmišljao tako dugo o odgovoru. I odgovorio:

– Zvuči lijepo. Da, stvarno lijepo. On… u pravu je. Potpuno u pravu! Ovaj svijet nije stvaran. Ali, ne žalim. Ne osjećam se uskraćenim…

– Viktore Lvoviču, vreme je. Za pet minuta će pokrenuti časovnik.

U liftu sam rekao: „Sutra odlazite, volio bih da vas ispratim.“

„Biće mi drago, odgovorio je on“, i, izlazeći iz lifta, odmah je podigao glavu i krenuo ka turnirskoj sali. Njegov korak, kao i prije šesnaest godina, bio je isti, čvrst.

***

— Prvo ću vas počastiti nečim. Ovom čokoladom, koju je pripremila žena s kojom sada živim, i pravi je za svaki turnir.

Pokušao sam da odbijem, ali on je insistirao:

— Želim da to ocijenite kao profesionalac.

— Fantastično! Ona je veliki majstor.

— Oh da — nasmijao se, odgovorio je on — deset godina logora u Vorkuti naučilo ju je mnogim stvarima.

Sjeli smo u fotelje, jedan naspram drugog. On je blago osmijehnuo.

— Opet se opraštamo.

Odgovorio sam:

— Nadam se, ne na šesnaest godina. Ponovo se nasmijao.

— Šesnaest godina može biti previše. Iako mi je poznata vračara u Italiji predvidjela da ću živjeti duže od osamdeset i da ću umrijeti na nesrećan način, a ne prirodnom smrću…. I znate šta je još bilo interesantno? Ona je rekla da na mojoj ruci nedostaje linija sudbine. Šta to znači? To znači da sam čovjek izvan okolnosti, da ne podliježem okolnostima, da nisam zavistan ni od čega! Sloboda je moje prirodno okruženje, i u drugom ne bih preživio. Ovo je još jedno objašnjenje za moj odlazak.

– Viktore Ljvoviču, imamo samo pola sata, a imam pitanja na koja možete da odgovorite samo vi.
– Spreman sam, odgovorio je on.

-Mnogim ljudima u našoj zemlji važno je da saznaju sve ono što vi pričate. I njima je, naravno, interesantno da saznaju vaše mišljenje o Karpovu.

Njegovo lice se smrknulo. Jasno je bilo da nije za ovu temu. Zatim je polako počeo da govori.

-Ne bih želio da ovaj intervju bude razjašnjavanje odnosa sa Karpovom. Odlučio sam da više nemam posla s njim. I još, poslije Merana sam odlučio da više ne igram mečeve s njim. Razumijete, on je državni čovjek, politička figura u vašoj zemlji, nije se uklopio u sistem, kao Botvinik, njega su uklopili. To je suštinska razlika. I ako ja raspravljam o njegovoj ličnosti, to znači, nevoljno upadam u vaša politička pitanja. To mi nije potrebno.

Ponovo je nastala pauza, u njegovim rukama se pojavila kutija cigareta.

(Nastaviće se)