
David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
78.nastavak
Na sasvim predvidljiv način, politički novinari su se okretali šahu, opisujući pregovore između Vašingtona i Moskve. Jedan takav članak ismijavao je nedavni susret dvije supersile, predstavivši ga kao šahovsku bitku između Bobija Niksona i Borisa Brežnjeva. Američki predsjednik bio je daleko od toga da izbjegava pažnju u stilu Fišera: „Nixon je insistirao da se meč održi u najvećem mogućem prostoru, da svuda budu postavljene TV kamere, da izvještaji počnu mnogo prije partije i završe se nakon nje; da svakog dana uzimaju intervju od Niksona ili njegovog pomoćnika, a da se partije igraju između osam i jedanaest sati ujutro po vremenu Los Anđelesa…“
Britanski „Guardian“ je napisao da je „susret predsjednika Niksona i gospodina Brežnjeva [u maju 1972. godine] bio dječja igra u poređenju sa šahovskim samitom Fišer – Spaski“. Autori su pretpostavljali da čitaoci s obje strane Atlantika prate dramu koja se odvija na šahovskoj tabli. „Lica prodaju novine“ — staro pravilo; visoki, upečatljivi genije pruža atraktivnu naslovnicu, a priče o njegovim hirovima služe kao mamac za radoznale čitaoce.
Pažnja štampe prema meču djeluje zanimljivo i u svjetlu nadmetanja velikih sila za dominaciju u svijetu.
Najvažniji objekat u tom trenutku bio je Vijetnam. Dok je Henri Kisindžer jurio između Vašingtona, Sajgona i Pariza, pokušavajući da postigne mirovni sporazum, Nikson je uvjeravao da bez značajnog napretka u pregovorima neće biti prekida bombardovanja Sjevernog Vijetnama, iako su se američke trupe nastavile da povlače. U međuvremenu je počelo suđenje Danijelu Elzbergu, optuženom za zavjeru, krađu i špijunažu u vezi sa supertajnim „Pentagonskim papirima“ — istraživanjem američkog učešća u Vijetnamu na sedam hiljada stranica.
Sukob u Jugoistočnoj Aziji nije bio jedina tema koja je zaokupljala predsjednika: približavali su se izbori. U 2.30 ujutro 17. juna 1972. godine (Dan nezavisnosti Islanda) u štabu nacional-demokrata, smještenom u vašingtonskom kompleksu Votergejt, uhapšeno je pet provalnika u gumenim rukavicama. Policija je otkrila da su kod sebe imali elektronsku opremu za prisluškivanje, kamere za fotokopiranje dokumenata, prenosne radio-stanice i veliku količinu novčanica od stotinu dolara sa uzastopnim serijskim brojevima. Dok je na Islandu meč ulazio u zamah, dvojica mladih novinara, Bob Vudvord i Karl Bernstin, pratili su trag skandala, a njihovi tekstovi su se polako probijali sa unutrašnjih stranica na prve stranice novina.
Nikson je imao veze sa pokušajima prikrivanja uloge Bijele kuće u ovom nezakonitom upadu i ostao je u centru zbivanja, dok se ljeto polako bližilo kraju, dolazila je jesen, a njegove misli sve češće su bile usmjerene na pripreme za republikansku konvenciju krajem avgusta (na kojoj je nominovan za drugi mandat sa 1347 glasova protiv jednog). U filmu o Votergejtu „Sva predsjednikova vojska“ na radijskom izvještaju o Fišerovom porazu u drugoj partiji, Vudvord pronalazi svoju prvu poruku od tajnog izvora „Duboko grlo“, skrivenu u jutarnjem izdanju „New York Timesa“. U skandal se uključio Kongres; počela su suđenja, a u štampi su se svakodnevno pojavljivali novi dokazi. Meč se nastavljao, a Nikson je igrao svoju očajničku partiju, potez po potez, pokušavajući da spasi svoju predsjedničku kožu.
U Čileu, gdje je vlada demokratski izabranog socijaliste Salvadora Aljendea sijala podjele i na kraju bila osuđena na propast, anarhija je rasla (potpomognuta, kako se danas zna, iz SAD-a). U Sjevernoj Irskoj ljeto je bilo obilježeno užasnim pobunama, ubistvima i bombardovanjima. Dana 5. avgusta, psihopatski vladar Ugande Idi Amin protjerao je 50 hiljada azijskih građana, optužujući ih za „sabotažu“, iako je azijska zajednica zapravo bila nosilac privrede i trgovine u Ugandi, što je zemlja shvatila ubrzo nakon što je britanska konzervativna vlada nevoljno pružila utočište prognanima.
U potrazi za prijatnijim vijestima čitaoci su prelazili na sportska dešavanja. Bili Džin King je pobijedila Ivon Gulagog u finalu ženskog Vimbldona, a Sten Smit savladao Ilija Nastasea u muškom finalu. Li Trevino je trijumfovao na Britanskom otvorenom prvenstvu u golfu, a belgijski biciklista Edi Merks je po četvrti put osvojio Tur de Frans. Šahovsko prvenstvo se približavalo kraju, a pažnja javnosti se pomjerala ka Minhenu i Olimpijadi: srca sovjetskih građana jače su zakucala kada je mala Olga Korbut osvojila zlato u gimnastici.
Trijumfalno su nastupili i Amerikanci: Mark Spitz je u plivanju osvojio sedam zlatnih medalja.
Minhen će ostati upamćen i po rijekama krvi koje su tamo prolivenе. Nekoliko dana posle ceremonije zatvaranja u Rejkjaviku, palestinska teroristička grupa „Crni septembar“ uzela je za taoce jedanaest članova izraelskog olimpijskog tima i ubila ih.
Ako je meč Fišer – Spaski uspio da se probije na prve stranice novina usred svih tih dešavanja, to se desilo ne zahvaljujući ličnosti izazivača, samom šahu ili Fišerovim hirovima van scene. Za Sjedinjene Američke Države ovaj meč je značio mnogo više. Zemljom je vladao kulturni pesimizam, uglavnom zbog Vijetnama, ali i zbog sopstvenih rasnih i društvenih problema. Riječima Džordža M. Koena, to je bio „pravi sestrić čika Sema, pravi Jenki“ — drugim riječima, bezuslovni igrač svjetske klase koji je (kada je konačno počeo da igra) pokazao da je sposoban za pobjedu. Uronivši u svijet šaha, Amerikanci su se uvjeravali u ispravnost američkog puta. Fišer je djelovao kao garant da energična Amerika može da ostvaruje podvige u trenutku kada joj je to bilo najpotrebnije.
(Nastaviće se)