Autor: Jurij Šaburov
Saša Aljehin je bio među najboljim đacima Polivanovske gimnazije. Stalno je dobijao odlične ocjene iz istorije, književnosti, francuskog jezika i drugih predmeta.
Pored toga, svi ti predmeti su mu išli bez vidljivog truda. Po sjećanju školskih drugova, on se, po pravilu, nije pripremao za časove, nikad nije nosio udžbenike sa sobom, osim za latinski jezik, nije slušao objašnjenja profesora, već je skoncentrisano analizirao šahovske pozicije. Propušteno bi nadoknadio veoma lako. Zahvaljujući izuzetnom pamćenju, Aljehinu je bilo dovoljno da na odmoru baci pogled na udžbenik, da nešto priupita druga, kako bi shvatio zadatak i tačno odgovorio na pitanja profesora.
Među njegovim drugovima tada su bili Vadim Šereševski, Lev Ostroumov, Lev Polivanov — sin direktora gimnazije, Pavel Popov, Nikolaj Stankevič.
Prisjećajući se zajedničkog školovanja s Aljehinom u 6–8. razredu, profesor MGU P. S. Popov je 1956. godine govorio:
„…Pisao je veoma dobre sastave. I danas se sjećam dva Aljehinova sastava na teme: ‘Uticaj prirode na čovjeka’ i ‘Dramaturgija Puškina i Šekspira prema ‘Borisu Godunovu’ i ‘Makbetu’. Tiša je dobro govorio francuski jezik, bez greške je pisao na francuskom; iz istorije mu je nastavnik J. Gotje (koji je kasnije postao akademik) uvijek davao petice.“
Saša Aljehin je bio izuzetno pismen, veoma mnogo je čitao. Roman L. Tolstoja „Vaskrsenje“ pročitao je sa deset godina. Posebno je volio djela A. Čehova, kojima su u to vrijeme bili oduševljeni mnogi. Sa Pavlom Popovim Saša je čak priređivao takmičenja – ko bolje poznaje Čehovljevo stvaralaštvo: jedan bi rekao naziv neke pripovijetke, a drugi je morao detaljno da izloži njen sadržaj. Ili obrnuto – jedan bi prepričavao sadržaj djela, a drugi bi trebalo da pogodi tačan naslov pripovijetke. U kući Aljehinovih djeca su postavljala predstave, uglavnom po tada veoma popularnim djelima Čehova. Inicijator takvih predstava bila je njegova sestra Varja, zaljubljenica u pozorište, a braća i njihovi drugari su joj rado pomagali – igrajući različite uloge.
Za Sašu Aljehina početak školovanja u gimnaziji poklopio se sa ukidanjem svojevrsnog karantina, tokom kojeg mu je zbog bolesti bilo zabranjeno da se bavi šahom. Ne gubeći ni minut, devetogodišnji dječak bacio se u žestoke borbe sa starijim bratom Aljošom, koji je u međuvremenu značajno napredovao u šahu. Nije propuštao priliku da odigra koju partiju sa drugovima koji su dolazili kod brata. Njegovi uspjesi su rasli, a partneri su sve češće uzmicali pred naletom figura strastvenog Tiše.
Ogroman utisak na Sašu ostavio je tada rekordna simultanka naslijepo Harija Nelsona Pilsberija. Održana je 1. decembra 1902. godine u Dvorskom zboru u Moskvi tokom gostovanja Amerikanca po Rusiji. Seanseru je nasuprot stajalo 22 šahista, a partije su trajale 10 sati. Rezultat je bio zadivljujući — Pilsberi je pobijedio u 17 partija, 4 remizirao i izgubio samo jednu. Vizionar je vješto bilježio u pamćenju čitav tok šahovske igre na sve 22 table, ne videći ispred sebe ni figure, ni protivnike. Zadivljujuća pojava.
Aleksandar Aljehin, koji je kasnije takođe postao veliki majstor igre naslijepo, prisjećao se:
„O igri bez gledanja u tablu prvi put sam čuo kao devetogodišnji dječak. U to vrijeme moj rodni grad — Moskvu — posjetio je Pilsberi, koji je ovdje dao simulnaku naslijepo na 22 table. Ja tada još nisam imao pristup šahovskom klubu, ali je moj stariji brat učestvovao u simultanci i remizirao s Pilsberijem. Pilsberijevo dostignuće djelovalo je na mene zadivljujuće. Uostalom, isti je utisak ostavilo na čitavu šahovsku Moskvu“…
Ovdje je autor knjige primoran da napomene kako je u mnogim ranijim publikacijama kružila tvrdnja da je Saša Aljehin bio svjedok tog fenomenalnog Pilsberijevog seansa — ispravljamo tu zabludu.
Krajem 1902. godine gost Moskve bio je Mihail Ivanovič Čigorin, koji je više puta dolazio iz Sankt Peterburga. On je bio duboko poštovan od strane svih ruskih šahista, i posmatrati njegovu igru predstavljalo je pravo zadovoljstvo.
Ali Saša Aljehin, zbog svojih malih godina, tada nije mogao biti svjedok Čigorinove igre, i tu takođe treba napraviti ispravku u ranijim publikacijama. Tinejdžeru je u to vrijeme preostajalo samo da sluša priče starijeg brata Aleše i njegovih drugova, da čita novine i iz njih izrezuje Čigorinove šahovske rubrike, koje su se objavljivale u listu „Novo vrijeme“ i u dodacima časopisa „Niva“.
(Nastaviće se)