
(5.nastavak)
Umjesto predgovora
Rudolf Zagajnov, profesor
ČEKAO SAM OVAJ SUSRET ŠESNAEST GODINA
— Mogu li da zapalim? — rekao je, zapravo pitao, dok se udobno smještao u fotelju prilično skromne (očekivao sam više) sobe hotela „Melija“. Duboko je udahnuo dim i odmah progovorio.
Znate, juče nikako nisam mogao da se saberem za partiju. Bilo je neko ispražnjenje poslije našeg razgovora.
Onda hajde da odložimo razgovor, a sad da uradimo ono što smo radili ranije.
On poslušno sjeda na stolicu, ja mu radim masažu glave, i sve oživljava odmah, kao da nije bilo svih tih godina i meč s Karpovom da se nastavlja.
Sad legnite, pomoći ću vam da zaspite.
On otvara oči, donosi odluku i kaže:
Ne, bolje da razgovaramo.
Radujem se toj prilici, iako osjećam izvjesnu grižu savjesti zbog njegove jučerašnje neuspješnosti…
Viktore Ljvoviču, šta se juče desilo na skupštini?
Desilo se ono što je moralo da se desi — demokratija je pobijedila! Svi su bili protiv Kasparova. Razumijete, Kasparov može biti samo diktator, ništa drugo! A na Zapadu to neće prihvatiti nikad. Asocijacija velemajstora nije sovjetska, već međunarodna organizacija. To Kasparov ne smije da zaboravi. Jesu li vam pričali o govoru Spaskog?
Nisu.
Njemu, kao i uvijek, fali riječi, ali je suštinu izrazio tačno. Rekao je da je Kasparov po svom ponašanju tipični boljševik, i da mu je djelovanje zasnovano na tri boljševička principa. Prvi — ko nije s nama, taj je protiv nas! Drugi — ako se neprijatelj ne predaje, uništava se! I treći — ne znamo šta, ali ćemo to izgurati do kraja! Nije loše, je li?
Smijao se.
— Kasparov je genije… u šahu?
— On… dobar je! Sa stanovišta intelekta, takav i treba da bude svjetski šampion u šahu, za razliku od svjetskog šampiona u… gradskim igrama. Što vrijeme više prolazi, sve više cijenim Kasparova. On propagira šah svojim primjerom!..
Korčnoj se zamislio, pa nastavio:
– Ne treba zaboraviti da je svaki šampion dijete svoga vremena. I eto, Kasparov je dijete današnjeg ludog vremena i svoje lude zemlje. Slažete li se s tom koncepcijom?
– Ne znam.
– To nisam ja izmislio, to je dokazano. Zašto, na primjer, postoji toliki interes za ličnost svjetskog šampiona? Ima ljudi i u drugim sportovima koji postižu ništa manji uspjeh. Ali interesovanje za njih je očigledno slabije. A ličnost šahovskog šampiona proučava se sa svih strana. Zato što je on sin svog vremena! Počev od Stajnica, koji je vjerovao da je on zauvijek ustanovio zakone šahovske borbe. I on je bio dijete svog vremena, kad se i u fizici smatralo da su svi zakoni već otkriveni – a niko nije ni slutio da negdje u svojoj laboratoriji radi Ajnštajn.
– A Aljehin je takođe bio sin svog emigrantskog vremena. Nije mogao da zaboravi Otadžbinu, a u isto vrijeme mrzio je sovjetsku vlast.
– On je sanjao da se vrati! Kotov je pisao o tome.
– Ma dajte! To su fantazije KGB agenta.
– Kotov – agent?!
– Ne sumnjajte! I Kotov, i Toluš… U šahu, kao i svuda, ima ih dovoljno.
– Viktore L’voviču, da se vratimo na Aljehina. Zar nije želio da se vrati poslije rata?
– Nikada! Čitavog života se kao vatre bojao boljševika. Keres mi je, malo prije smrti, pričao da je Aljehin pred rat bio u Estoniji i govorio im: „Bježite odavde što prije, dok boljševici nisu stigli!“ Botvinik – još jedno dijete sistema. Odlično se uklopio i isto tako odlično iskoristio sistem da bi potisnuo one koji su mu smetali. Sjećate li se one priče sa Levenfišem, kad su igrali neriješeno meč za titulu prvaka SSSR-a i Levenfiš je, po svim pravilima, trebalo da ide na poznati AVRO turnir? A otišao je Botvinik. I, bez ustručavanja, piše u svojoj knjizi da je otišao u CK i sve je došlo na svoje mjesto.
– A Talj? – Talj? – on se zamislio. – Pa, šta Talj? Talentovan, pametan, ali… Talj je imao dvije žene u životu i obje su ga zvale da ode. Ali on je radije bio rob Karpovu. Živio je u SSSR-u, ali je mogao da putuje.
Približavalo se vrijeme igre i nisam želio da se upuštam u teme koje bi mogle da zapale mog sagovornika, a tema „Karpov“ bila bi najopasnija. Zbog toga sam ga prekinuo.
(Nastaviće se)