Autor: Jurij Šaburov
Prve lekcije mu je davala majka, Anisija Ivanovna, koja se prilično dobro razumjela u osnove šahovske igre — uvijek je rado sjedala za šahovsku tablu. Među djecom su se rasplamsavale borbene partije, svako je želio da matira kralja protivnika. Posebno je u šahu uspijevao stariji sin Aljoša.
Ali uskoro mu se pojavio ozbiljan protivnik u liku mlađeg brata, koji je sa sedam godina počeo s velikim zanosom da igra. Saša je veoma brzo shvatao tajne šaha i bio spreman da satima s oduševljenjem igra. Vidjevši to, baka mu je poklonila novi komplet šaha, koji je prijatno mirisao na drvo i sjajni lak. Oduševljenju omiljenog unuka nije bilo kraja. Često je prekidao druge aktivnosti kako bi pogledao šahovsku tablu, držao u rukama figure otežane olovom. Kada su brat i sestra bili u gimnaziji, Saša je igrao sam sa sobom, pažljivo razmatrajući moguće poteze i bijelih i crnih. Njegovo zanimanje za šah neprestano je raslo i potiskivalo sve ostalo. Došlo je dotle da su mu roditelji oduzimali šahovsku tablu i sklanjali je negdje. Ali ako su danju uspijevali da razdvoje Sašu od šaha, noću prepreka nije bilo. Ustajao je iz kreveta, pronalazio šah i ponovo postavljao figure, analizirao partije odigrane prethodnog dana, tražio gdje je napravio pogrešne poteze, gdje je mogao da odigra bolje.
Ova rana opsjednutost, slabo kontrolisana od strane odraslih, nesumnjivo je dovela do prenaprezanja snaga dječijeg organizma. I, kako je kasnije govorila njegova sestra Varvara Aleksandrovna Aljehina, „moguće je da je upravo zbog toga Aljehin u djetinjstvu prebolio upalu mozga“.
Danas je teško reći šta je bio uzrok Sašine bolesti — meningitis može imati različite uzroke i djeca često obolijevaju od njega. Sašina bolest imala je težak tok, bio je udaljen od svih aktivnosti, uključujući i šahovsku igru…
Početkom avgusta 1900. godine porodicu Aljehin zadesila je nesreća — umrla je maloljetna kćerka Asja. To je dovelo do preseljenja porodice Aljehin u drugi stan. Godine 1901. preselili su se na dvije godine u kuću žene državnog savjetnika Jekaterine Ivanovne Stanicine u ulici Prečistenka (danas se u toj zgradi nalazi muzej L. N. Tolstoja). Nije uspjelo da se utvrdi koji dio kuće su tada Aljehini zauzimali. Ali, po svemu sudeći, devetogodišnji Saša Aljehin, oporavivši se od bolesti, upravo odatle je upisao privatnu mušku klasičnu gimnaziju L. I. Polivanova. Ona se nalazila veoma blizu, takođe u Prečistenki, u kući broj 32, gdje se danas nalazi muzička škola. Tako je u biografiji Aleksandra Aljehina počela važna životna etapa — ulazak u svijet znanja zajedno sa vršnjacima i, naravno, dugo očekivani početak prvih šahovskih turnira.
Stepenice uspjeha
Postoji mišljenje da je za postizanje vrhunskih sportskih rezultata u šahu neophodno imati matematičke sposobnosti. To je daleko od istine. U osnovi analitičkog mišljenja šahiste prije svega leži prostorna mašta. Zbog toga put ka šahovskom Olimpu nije otvoren samo onima koji naginju ka tehničkim naukama.
Jedan od najsjajnijih primjera je Aleksandar Aljehin, koji nije pokazivao interesovanje za matematiku, već je bio sklon izučavanju istorije, književnosti i stranih jezika.
Treba odati priznanje njegovim roditeljima — znajući sklonosti mlađeg sina, upisali su Sašu u gimnaziju sa jasno izraženim humanističkim usmjerenjem. Posebna pažnja posvećivala se izučavanju klasičnih književnih djela, ruskog, stranih i starih jezika, organizovano je vanškolsko čitanje i izvođene su učeničke pozorišne predstave. Iako je vlasnik i direktor gimnazije, utemeljene 1868. godine, istaknuti pedagog, književni istoričar i javni radnik Lav Ivanovič Polivanov, preminuo 1899. godine, njegovi progresivni metodi obrazovanja nastavili su se primjenjivati.
O tome je lijepo ispričano u memoarima „Na pragu dva vijeka“ pjesnika Andreja Belog, koji je završio ovu obrazovnu ustanovu: „Devedesetih godina bila je to najbolja moskovska gimnazija; u njoj se odbacivao ‘kazionizam’; sastav profesora bio je prilično kvalitetan; predavači su pripadali najboljem moskovskom kulturnom krugu… čovječnost, kultura isticali su se u čitavom stilu predavanja; naglašavala se i ličnost učenika…“
Ugled gimnazije bio je izvanredan. Među njenim đacima bilo je mnogo poznatih ličnosti domaće kulture: filozofi V. S. Solovjov i L. I. Lopatin, pjesnik V. Ja. Brjusov, glumac P. M. Sadovski. Ovdje su svoje sinove školovali i L. N. Tolstoj i A. N. Ostrovski. Među učenicima su se mogli vidjeti potomci plemića i trgovaca, ljekara i advokata, činovnika i nižih službenika. U gimnaziju su primana samo djeca hrišćanske vjeroispovijesti. Program je predviđao pripremni razred i osam razreda nastave, uz rastuću cijenu školovanja — u pripremnom razredu 180 rubalja, u 1–3. razredu 230 rubalja, a zatim po 250 rubalja godišnje. Za pitomce se dodatno plaćalo 500 rubalja. Gimnazijska uniforma bila je crne boje: bluza, pantalone, kožni kaiš.
(Nastaviće se)