Bobi Fišer ide u rat (77.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

77.nastavak

Jedan reporter je tokom partije obišao dvadeset jedan bar i otkrio da se u osamnaest njih gledala upravo ta emisija, dok su u samo tri prikazivali bejzbol, koji obično preferiraju ljubitelji pića. Kada je 13. kanal pokušao da umjesto emisije o šahu prikaže predizborni kongres demokrata, stotine ljudi brzo su ih natjerale da promijene odluku, počevši da zovu sa žalbama, a neki su čak prijetili da će zapaliti stanicu. Televizijski prenosi bili su toliko uspješni da je Leman zahtijevao povećanje cijene za reklamno vrijeme. Kada je meč prešao polovinu, multinacionalni kompjuterski gigant IBM odobrio je sedmični grant od deset hiljada dolara za podršku emitovanju programa o nedjeljnoj partiji na nacionalnom nivou.

Neki su radije pratili meč u društvu istih entuzijasta, okupljajući se u klubovima i sličnim mjestima. U Maršalovom klubu, šahovski ekspert Edmar Mednis razmišljao je o potezima, prikazujući ih na velikoj demonstracionoj tabli. Nosio je klupski kravatu, ukrašenu plavim i žutim figurama. Trebalo je doći ranije da bi se našla stolica. Mednis je pričao da je publika bila naelektrisana: „Kada bi Bobi pobijedio, sve bi eksplodirali u aplauz.“

U londonskom Vest-Endu navijači su se okupljali u sali „Notr-Dam“ nedaleko od Lejčester-skvera. Skupilo bi se po 200–300 ljudi. Potezi su stizali teletajpom direktno sa Islanda. U sali su bile postavljene dvije velike magnetne table: jedna za prikaz stvarne pozicije, a druga za analize. U Ženevi, na međunarodnoj konferenciji posvećenoj pomoći pri prirodnim nepogodama, diplomate su pratile partije u pauzama između pregovora.

Uređivači BBC-ja su se u početku kolebali da li da meču posvete televizijski prostor. Producent Bob Toner se prisjeća: „U vijestima su to predstavili kao priču o hladnom ratu. Usamljeni Amerikanac suprotstavlja se sovjetskoj šahovskoj mašineriji.“ Na kraju, korporacija je odlučila da jednom sedmično emituje emisiju iz studija u Birmingemu; kao i njen američki pandan, brzo je stekla popularnost, okupljajući milion gledalaca. Vodio ju je Leonard Barden, profesionalni šahovski ekspert, kome je često asistirao mladi, jasno izražajni međunarodni majstor Bil Hartston: BBC ga je cijenio zbog njegove staloženosti u kriznim situacijama (emisija se emitovala uživo nedjeljom uveče).

U čitavom svijetu meč je bio glavna vijest. Premijer Bangladeša, šeik Mudžibur Rahman, stekao je široku popularnost kada je domaćim novinarima govorio o svom oduševljenju šahom. „The Bangladesh Observer“ izvještavao je da je bio toliko zaokupljen šahovskom partijom u Nacionalnom klubu za štampu da je privukao stolicu i počeo pratiti igru — uz članak je bila priložena i fotografija kao potvrda. Egipatske službene novine „Al-Ahram“ objavile su fotografiju Fišera u bazenu hotela „Loftleidir“. Jugoslovenski velemajstor Svetozar Gligorić pravio je svakodnevne izvještaje za beogradski radio, dok su se u samom Beogradu partije prikazivale na velikom demonstracionom ekranu na Trgu Republike. Vikendom su stotine ljudi dolazile da ih gledaju. U glavnim argentinskim novinama „Clarin“ meč je ostao na prvoj strani skoro dva mjeseca, dok ga nisu potisnule vijesti o pokolju političkih zatvorenika u zatvoru Patagonije. Velemajstor Najdorf pisao je izvještaje za popularnu radijsku emisiju „El Fontana“.

U italijanskim novinama „La Stampa“ jedan ljekar je predstavio neurološku analizu mozga Fišera i Spaskog. Konzervativnije milanske novine „Corriere della Sera“ objavile su ekskluzivni intervju sa Fišerom, koji je novinar uspio da dobije nakon slučajnog susreta sa šahistom u restoranu. U Britaniji, gdje je smišljanje naslova uzdignuto na nivo umjetnosti, meč je bio plodno tlo za novinarsku kreativnost. Nakon jedne od Fišerovih pobjeda, „Daily Mirror“ je objavio: „SPASSKY SMASHSKI!“ — „SPASKI GOTOV!“.

Šah je iznenada dobio priliku da izađe iz neuglednih zadnjih soba i postane roba u potrošačkom društvu. Želeći da povećaju prodaju, reklamni i trgovački menadžeri počeli su koristiti šah kao simbol koji privlači kupce. Za one koji su željeli meč posmatrati kao sukob političkih sistema, iznenađujuća brzina kojom je kapitalistička Amerika reagovala na mogućnosti zarade od igre morala je biti dovoljna potvrda.

U ulici pored Ujedinjenih nacija, njujorški Muzej „Metropolitan“ organizovao je izložbu šahovskih figura prikupljenih iz čitavog svijeta. Robne kuće su u novinama objavljivale oglase na čitavoj stranici za kurseve brzog učenja šaha i prodaju šahovskih knjiga. Igra je postala moderna i, slično kao modne manekenke, korišćena je za prodaju raznih proizvoda. U prodavnicama muške odjeće kupce je mamio reklamni plakat sa slikom šahovske table i sloganom: „Vaš potez, gospodo.“ Banka „Dime Savings“ na svojoj reklami prikazala je šahovsku tablu sa sloganom: „Pametni štediše ulažu u Dime.“ Sportska radnja je prikazala šahovski komplet pod naslovom: „Sada je to američki sport!“

Tako je i bilo. Šah je iznenada postao vidljiv, i samim tim nastao je informativni vakum: počeli su se pojavljivati članci o različitim velemajstorima, bivšim svetskim šampionima i šahovskoj terminologiji. Prodaja šahovskih setova donosila je veliki profit: britanske prodavnice su rasprodale sve svoje zalihe tradicionalnih drvenih i plastičnih setova i bile su primorane da ih nabavljaju u inostranstvu. Knjigovesci su sa oduševljenjem javljali da šahovske knjige, koje su obično bile najsporije prodavane, sada nestaju brže od ljubavnih romana.

U Sjedinjenim Državama, za vrijeme odmora za ručak i poslije posla, ploče su se postavljale direktno u parkovima i na trgovima. Šahovska groznica zahvatila je sve generacije i klase: stariji su igrali sa mlađima, „bijeli ovratnici“ — sa radnicima. Objavljen je članak o dvojici građevinaca koji su, od početka meča Fišer — Spaski, svakog odmora za ručak odigravali partije. Na fotografiji su građevinci u kacigama, sa koncentracijom gledali na šahovsku tablu. Sve više Afroamerikanaca je učestvovalo u igri, što je moglo ukazivati na sigurno širenje naslijeđa Rejkjavika. Šahovski stalni posjetioci preselili su se sa neprimjetnih klubova na parkovne klupe: „Ajde, pacer, čak bi Fišer predao u ovoj poziciji.“

U barovima i krčmama, ljudi koji su jedva znali kako se figure pomjeraju, počeli su da se klade na rezultate partija u Rejkjaviku. Londonski kladioničari su uveli zvanične opklade: Fišer je vodio 6 prema 4. U Atlanti, vlasnica podrumskog kafića Anita Čese otkrila je da je njen kafić „Šahovska tabla“ postao omiljeno okupljalište ljubitelja šaha. Autor političkih pesama Džo Glejzer izrazio je opšte raspoloženje pjesmom od sedam minuta u kojoj je hvalio Roberta Fišera. Stihovi, napisani još pre Rejkjavika, počinjali su prilično predvidljivo:

„On je učio ceo dan,
A čitavo veče igrao,
Ali nije sjeo za sto,
Dok ne riješi svoje stvari.“

Naravno, šahovske metafore su prodrle i u druge sfere života, posebno u politiku. Analitički članak Toma Vikera u „New York Times“-u nazvao je odluku predsednika Niksona da izabere Spiroa Agnua za kandidata za potpredsjednika na predstojećim izborima „otvaranje kraljevog pješaka“. Zašto je „kraljev pješak“ bio suprotstavljen „kraljici“ ili „lovcu“, ostalo je nejasno.

(Nastaviće se)