(4.nastavak)
Umjesto predgovora
Rudolf Zagajnov, profesor
ČEKAO SAM OVAJ SUSRET ŠESNAEST GODINA
– Ma da li ste vi normalni! U Lenjingradu sam se osjećao kao u pustinji… Da, to je bila prava pustinja! Najmanje od svega bih sada želio da dođem u Lenjingrad!.. A kap koja je prelila čašu bilo je to što su me lišili prava na riječ. Meni je u životu jako važno da komuniciram s ljudima, volio sam da govorim pred publikom. Ali u tom trenutku, na svakom mom nastupu bili su ljudi iz nadležnih organizacija, i počela su pozivanja u gradsku i oblasnu partiju, uz zahtjeve za izvještaje o tome šta sam govorio i zašto. Poslije su uslijedila ona prljava pisma u „Sovjetskom sportu“. Tada sam shvatio da je to – kraj!
Sjećam se jednog vašeg razgovora sa Spaskim. Govorili ste mu da treba cijeniti ono što se radi za šahiste, da šahisti žive bolje od drugih, da puno putuju. I zar vi, čovjek bez oca, koji je preživio blokadu kao dijete, koji je uprkos svemu odrastao i postigao uspjeh u životu – nemate osjećaj krivice…
On me je naglo prekinuo:
– Pred kim?
…Recimo, pred Otadžbinom!
Korčnoj se uspravio, pogledao unaokolo, pa rekao:
– Hoću malo da prošetamo. Nemate ništa protiv?
Izašli smo na obalu. Na suncu je bilo vruće.
– Hajdemo u park. Prošetajmo po travi. Ovdje to može. Ovdje je sve za čovjeka – nasmijao se, ali nekako tmurno.
Pošli smo preko zelene površine.
Za Otadžbinu sam učinio sve što sam mogao. Ipak sam pobjeđivao na Olimpijadama i, kako vam je poznato, bio sam smatran timskim igračem. Ali smatram da je još važnije to što sam riječju ljudima objašnjavao istinu… I kad su me lišili prava da govorim, shvatio sam da više ne mogu biti koristan Otadžbini. Rekao sam sebi: ovdje mi… odnosno tamo, više nije mjesto.
Kroz susjednu aleju šetao se Boris Vasiljevič Spaski. Kada nas je ugledao, zastao je, raširio ruke u čudu i glasno, da bismo čuli, izgovorio: „Šesnaest godina kasnije!“ Svi smo se nasmijali, i on nam je prišao. Pružio je ruku Korčnoju i u istom ležernom tonu rekao:
– Zdravo, orle!
Ali lice Viktora L’voviča bilo je ozbiljno, i on je naglašeno službeno, čak suvo, odgovorio na njegov pozdrav. U tišini koja je zavladala lako se mogla osjetiti napetost, i Spaski se odmah udaljio od nas.
Korčnoj je zamišljeno gledao za njim, pa, duboko uzdahnuvši, nastavio:
Izgleda da smo on i ja ljudi slične sudbine i da bi trebalo da podržavamo jedan drugoga. Ali toga nema. Pored toga, upravo sam sada istupio protiv njega kao odgovor na njegovo fašistički intervju, gdje je riječ po riječ ponovio fašističke poglede Aljehina, koji je 1941. godine u jednom nacističkom listu pisao da šah može biti arijevski i jevrejski. Dobro, Aljehin je živio u ratu, tim stvarima se hranio, a moguće je čak i da to nije on pisao, nego je samo potpisao. A Spaski to piše 1990. godine! Usput, u tom intervjuu zahvaljuje se svojim trenerima Tolušu i Bondarevskom, zadrtim antisemitima. Pa fino su ga vaspitali, u to se slažem!
Dugo smo išli ćuteći. Korčnoj je bio zamišljen, gledao je sebi pod noge, i ja sam odlučio da ga ne ometam, iako je bilo još mnogo pitanja – sada čak i više nego prije našeg susreta.
Ka hotelu su jedan za drugim pristizali učesnici turnira. Za deset minuta je trebalo da počne kolo, i požurili smo. Korčnoj je rekao:
Dođite sutra poslije ručka.
I, ubrzavši korak, nestao je u gomili šahista na ulazu u hotel. Kao i ranije, prepoznavali su ga i pravili mu mjesto.
(Nastaviće se)