Autor: Jurij Šaburov
U vrijeme kada se u porodici Aljehin rodilo još jedno dijete, glava porodice, Aleksandar Ivanovič, koji je tada imao skroman čin koleškog asesora, već četvrtu godinu bio je jedan od direktora najvećeg moskovskog tekstilnog preduzeća — „Udruženja Prohorovske Trehgorne manufakture“, a uz to je obavljao i obiman posao u raznim ustanovama u Voronješkoj guberniji, gdje je posjedovao porodično imanje. Njegova supruga, Anisija Ivanovna, koja je imala udio u očevom poslu — u dobiti fabrike, postala je majka više djece i, naravno, potpuno se posvetila porodičnim obavezama. Jer njihov najstariji sin Aleksej tada je imao svega četiri godine, a ćerka Varvara još manje — tri godine. Ovoj djeci bilo je suđeno da odrastaju zajedno sa mlađim bratom Aleksandrom, da s njim dijele dječije radosti i zajedno ulaze u svijet saznanja.
Aljehini nikada nijesu imali sopstvenu kuću u Moskvi. Nakon što su napustili Prohorovski dvorac, morali su da iznajmljuju stanove kod različitih vlasnika. Godine 1892. Aljehini su živjeli u velikoj dvospratnoj kući, koja se nalazila u dubini dvorišta, iza prizemnog dvorca sa mezaninom, u vlasništvu udovice moskovskog trgovca Jevdokije Andrejevne Kuznjecove. U tzv. „dohodovnoj kući“ koja joj je pripadala nalazili su se udobni stanovi sa sobama na dva sprata.
Jedan od tih stanova, pod brojem 1, Jevdokija Andrejevna Kuznjecova je iznajmljivala Ani Aleksandrovni Prohorovoj, majci Anisije Ivanovne, a samim tim i baki novorođenčeta. Stan Aljehinovih imao je deset soba: sedam u prizemlju — među kojima su bili salon i dnevna soba spojeni lučnim prolazom, kabinet i tri sobe na spratu. Jedna od tih soba kasnije će postati soba Aleksandra Aljehina. Njegova starija sestra Varvara će se s vremenom odvojiti od porodice i preseliti u susjedni stan — broj 2. Tu će je posjećivati glumci, uključujući i poznatu glumicu Alisu Konen.
Na veliku žalost, kuća Jevdokije Andrejevne Kuznjecove nije se sačuvala do današnjih dana. O njenom spoljašnjem izgledu može se suditi na osnovu crteža koji je autor ove knjige načinio po nacrtu pronađenom u arhivi. Tokom 1959–1960. godine, na mjestu nekadašnjih kuća broj 12, 14 i 16 podignuta je masivna zgrada hotela savremene arhitekture, koja se danas zove „Arbat“.
Predstavu o nekadašnjem izgledu Nikoljske ulice danas je moguće steći jedino na osnovu drugih kuća koje su ovdje sačuvane, kao i po ostacima vrta pored današnjeg hotela, gdje stoji dvjestogodišnji hrast, koji ima svoje ime — „Filimon“. Eto, oni vjerovatno pamte mnogo toga.
Tu su trčala, igrala se i, kako to obično biva, nestašluka pravila djeca Aljehinovih, odatle su odlazila u gimnazije na nastavu. Njihovim vaspitanjem kod kuće bavile su se uglavnom Anisija Ivanovna i Ana Aleksandrovna, kao i stroga guvernanta, Njemica Marija Fjodorovna Kesler. I dok je majka, koja je imala prilično širok pogled na svijet, djeci prenosila humanistička znanja — podsticala ih na čitanje, upoznavanje istorije i prirodnih pojava, organizovala nastavu iz francuskog jezika i muzike uz pomoć privatnih učitelja — dotle je slabo obrazovana, ali vrlo energična i praktična baka davala životne savjete i brižno pazila na unuke. Ana Aleksandrovna je, najvjerovatnije, imala dosta slobodnog vremena. Njen muž, Ivan Jakovljevič Prohorov, preminuo je 23. oktobra 1881. godine u četrdeset petoj godini (sahranjen je u lijepoj kapeli na Novodevičjem groblju).
Rukovođenje Trehgornom manufakturom prešlo je na njihove sinove, Sergeja i Nikolaja Ivanoviča, kojima je Ana Aleksandrovna obezbijedila dobro tehničko i trgovačko obrazovanje na visokim školama u Rusiji i Baltiku. Njen autoritet bio je neprikosnoven za sve Prohorove i njihove rođake — s njom su se savjetovali o najvažnijim pitanjima. Ona je prva dolazila na aukcije i određivala nivo poslova.
Proizvodi „Udruženja Prohorovske Trehgorne manufakture“ bili su nadaleko poznati i redovno nagrađivani zlatnim i srebrnim medaljama na svjetskim industrijskim izložbama (1900. godine u Parizu – najviša nagrada, Gran pri) i na ruskim sajmovima. Uzorci tih tkanina, koji su sačuvani u muzeju Trehgornog pamučnog kombinata, oduševljavaju svojim zadivljujućim dezenima, živopisnim bojama i kvalitetom obrade. Nevjerovatno umijeće i istančan ukus krasili su tadašnje stručnjake i radnike Trehgorke.
Prohorovi su bili obrazovani i talentovani ljudi, ali su sve svoje vrijeme i pažnju, naročito muškarci, posvećivali fabrici. Zahvaljujući njihovim naporima, fabrika se stalno širila, tehnološki proces usavršavao, a osnovni kapital „Udruženja“ rastao. Za radnike preduzeća na Presnji izgrađeno je čitavo naselje — koje postoji i danas — sa stambenim zgradama, dječijim jaslicama, vrtićima i prihvatilištem, porodilištem, bolnicom i domom za stare, školom, tehničkim učilištem, bibliotekama i pozorištem. Radnici koji nisu željeli da žive u radničkim domovima dobijali su novac za iznajmljivanje stanova kod privatnih vlasnika. Životni standard radnika, prema dokumentima iz tog vremena i pričama današnjih penzionera koji su čitav radni vijek proveli u Trehgorki, bio je, u svakom slučaju, najmanje na nivou radnika drugih preduzeća.
Ali, vratimo se u tihu Nikoljsku ulicu, gdje su odrastala djeca Aljehinovih. Njihovo slobodno vrijeme bilo je ispunjeno brojnim zanimljivim aktivnostima, među kojima i igrom šaha.
(Nastaviće se)