David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
76.nastavak
Međutim, u tragikomediji Foksa nije sve bilo tako tiho i mirno. Centralno pitanje sada više nije bilo da li se kamere mogu postaviti u sali — sve zainteresovane strane već su izgubile nadu u to — već da li se Fišer može natjerati da plati za propast snimanja. Čester Foks je tvrdio da je morao potrošiti oko 200 hiljada dolara na osiguranje filma, a da su gubici od prihoda iznosili oko 1,75 miliona dolara. Tražio je odštetu i prijetio da će tužiti Fišera „za svaki cent koji mu uspije dohvatiti“. Kako bi se zaštitio, Fišer je zahtijevao od FIDE da mu na bankovni račun položi 46.875 dolara — polovinu nagrade za poraženog. FIDE je to odbila.
Sudski postupci su se nastavili, i Foks se obratio Saveznom sudu SAD, tvrdeći da mu je Fišer namjerno nanio „ogromnu finansijsku štetu“. U ime Fišera, Kramer je odbacio prijetnju sudom: Foks samo pokušava da nadmudri Fišera — kao i obično. Međutim, advokati su dobili nalog od saveznog sudije Konstans Bejker Motli da zamrznu dio nagrade pretendenta. „Sve što želimo jeste da ovaj istorijski meč bude sačuvan na filmu za buduće generacije“, objašnjavao je Foksov advokat Ričard Štajn. On bi lično predao nalog Fišeru, ali ako Fišer odbije da ga primi, moraće to učiniti javno, čak i ako bude morao izaći na scenu tokom partije. Od tog trenutka četiri policajca s kacigama stalno su se nalazila iza scene, kako bi zaštitili pretendenta ako neko pokuša da mu uruči dokumenta.
Dana 27. avgusta FIDE je postigla dogovor s Foksom. U zamjenu za to što će Foks odustati od zamrzavanja nagrade i obećati da neće pokrenuti parnicu protiv Fišera na Islandu, FIDE se odrekla svog udjela u bilo kakvim prihodima koje bi Foks ostvario od prava na film (kojeg je planirao da napravi u budućnosti). Nije to bio prvi put da je Fišer oslobođen odgovornosti za svoje postupke. Islanđani su ponovo izgubili. Na kraju, Foks je potpuno odustao od tužbe — bilo je to uzaludno bacanje novca.
POGLAVLJE 18
ŠAHOVSKA GROZNICA
Stvaralaštvo i novac prate jedno drugo. Pitanje je šta je važnije: novac da bi se igralo šah, ili šah da bi se zarađivao novac?
Mihail Botvinik
Za čitav šahovski svijet, Fišerovo uvjerenje da elitni igrači mogu i treba da zahtijevaju isto poštovanje i časti kao filmske zvijezde, bokserski šampioni, poznati golfisti i vozači Formule 1, više je pripadalo svijetu fantazije. Prije 1970. godine šah je na Zapadu smatran siromašnim rođakom u odnosu na sport, i nikako se nije mogao osloboditi reputacije surove intelektualne igre za strastvene amatere sa neizbježnim naočarima i lošim frizurama, koji su igrali u zadimljenim zadnjim sobama mračnih, osamljenih klubova ili na golim daskama vlažnih crkvenih sala.
Deset godina prije Islanda, Fišer se žalio: „Reševski i ja smo jedini u Americi koji pokušavamo da živimo od šaha. Dobijamo vrlo malo. Ostali majstori se bave još nečim: Rosolimo vozi taksi, Evans radi na filmu. Rusi dobijaju novac od vlade. Mi zavisimo od turnirskih nagrada, a njih je odvratno malo. Možda par stotina dolara.“ Hiljade ljudi uživalo je u igri, ali niko nije zarađivao za život. Na turnirima su se nudile vrlo skromne nagrade, potražnja za knjigama i trenerima bila je mala. Kada je 1962. godine Donald Šulc, budući predsjednik Šahovske federacije SAD, organizovao turnir u malom gradu sjeverno od Njujorka, odlučio je da pozove mladu superzvijezdu Bobija Fišera: „Kontaktirao sam kancelariju šahovske federacije, i tražili su 500 dolara — danas to ne izgleda mnogo, ali tada je to bila značajna suma i niko drugi nije to radio. Tako smo uspjeli da dovedemo Fišera na naš turnir.“
Za one američke igrače kojima je šah bio život, starost je često bila tragična. U decembru 1971. godine jedan od američkih šahista, Hans Kmoch, tada već u sedamdesetim godinama, napisao je pismo gradonačelniku Njujorka Džonu Lindzeju, očajnički tražeći finansijsku pomoć za sebe i svoju nepokretnu suprugu. Kmoch je bio čovjek koji je partiju trinaestogodišnjeg Fišera protiv Donalda Birna nazvao „partijom vijeka“. U tom trenutku zarađivao je samo hiljadu dolara godišnje, što je čak i početkom sedamdesetih bilo ispod egzistencijalnog minimuma. Pismo Lindzeju završavalo se riječima: „Bićemo vam veoma zahvalni ako nam možete reći kome da se obratimo kako bismo dobili novac neophodan za preživljavanje.“
A sada, svega nešto više od devet mjeseci nakon te molbe, šah je završio na prvoj strani nacionalnog lista „New York Times“. Tri glavne američke televizijske mreže poslale su svoje ekipe na Island. Na iznenađenje televizijskih producenata, kada je 13. kanal prenosio partije putem posebnog telegrafa iz Rejkjavika tokom dnevnog programa, privlačio je oko milion gledalaca — što je bio najviši rejting koji je javna televizija ikada postigla. Poteze je analizirao tridesetpetogodišnji voditelj Šelbi Leman, bivši predavač sociologije koji je napustio Harvard; često je radio i po pet sati bez prekida. U studio je dolazio gost, i između poteza su razgovarali o različitim temama vezanim za šah. „Ali potez je bio najvažniji događaj“, prisjeća se Leman. „Kada bi neko povukao potez, zazvonilo bi malo stočno zvonce, i ja bih najavio: ‘Dakle, imamo potez!’ Pojavila bi se žena, donijela mi zapis, i ja bih rekao: ‘Nećete vjerovati. Fišer je uradio nešto o čemu nismo ni sanjali!’ Bilo je veoma efektno.“
(Nastaviće se)