(3.nastavak)
Umjesto predgovora
Rudolf Zagajnov, profesor
ČEKAO SAM OVAJ SUSRET ŠESNAEST GODINA
I opet se zamislio. Tiho sam, bojeći se da mu ne prekinem tok misli, upitao:
— Ne nedostaje li vam Lenjingrad?
— Ne — na moje iznenađenje, mirno je odgovorio. — Pa rekao sam da ne nedostajemo mjestima, već ljudima. A meni ne nedostaje. Rekao sam sebi 1976. godine: „Odlazim zauvijek!“ To je veoma važno: reći sebi te riječi — „odlazim zauvijek“!
— Ali mnogi drugi isto sebi to kažu, a onda se ispostavi da negdje duboko, u podsvijesti, ipak nesu spremni da ne tuguju.
— Da, poznajem takve ljude. Isti onaj Sosonko. Sada ima kuću u Amsterdamu, ali i dalje živi Rusijom, pretplaćen je na ruske novine. To je strašna podvojenost.
Naglo se naslonio na naslon fotelje, olabavio čvor kravate, otkopčao okovratnik košulje i nekoliko sekundi ostao nepomičan. Pogled mu se zaustavio, nije ništa vidio — to se lako moglo primijetiti. Formulisao je za sebe neku veoma važnu misao, i s nestrpljenjem sam čekao nastavak njegovog monologa. Dijalog je odavno prešao u monolog, i to mi je odgovaralo. Ali još više, kako sam shvatio, to je odgovaralo mom sagovorniku. To je bilo nešto očigledno značajnije od puke misaone aktivnosti. U svaku riječ ulagao je snažna osjećanja — uvijek je takav i bio, nije dijelio misli od osjećanja.
— Da li ja tugujem? — upita sebe, i dalje gledajući negdje u daljinu, i nakon nekoliko sekundi odgovori: — Znate, to se zove nekako drugačije. Složenije! Nisam tugovao. I odmah, za razliku od mnogih, imao sam stan. Ali ispostavilo se odjednom da ne mogu da spavam u njemu. Razumijete, ne možeš da zaspiš! Pred spavanje odjednom osjetiš da te ništa ne povezuje sa sutrašnjim danom. Kao da nema smisla buditi se. Ne možeš sam…
Ponovo je promijenio položaj, nagnuo se naprijed i počeo nešto da traži po džepovima. Izvadio je paklicu cigareta i, uhvativši moj pogled, rekao:
— Sjećam se da ste protiv pušenja, ali ja ponekad prestanem — rekao je, pa užurbano zapalio i odmah nastavio da govori:
— Mnogi su, znate, proživljavali isto — nisu mogli da spavaju. Nisu mogli da se izbore s usamljenošću. Mnoge, to znam, odvodili su u ludnicu.
Minut je skoncentrisano pušio, pa ustao, bacio opušak u kantu i sjeo bliže meni.
— Emigraciju neko zove močvarom, neko tragedijom. Ali to je mnogo složenija pojava. Sad je emigracija najosjetljivije pitanje u cijelom svijetu. Zbog politike naše, odnosno vaše države, milioni ljudi su se pomjerili sa svojih ognjišta. Mađari, Česi, Rumuni, bugarski Turci… pa i u Kambodži, Vijetnamu — isto. To je tragedija.
Ponovo je zapalio i nastavio da govori.
— Sve je mnogo složenije. Svako ima svoj razlog. Neki bježe zbog političkih ili ekonomskih razloga. Na primjer, Spaski. Šta god on govorio, otišao je ustvari zbog novca. A mnogi odlaze zbog slomljenog privatnog života, nadaju se da će im tamo krenuti. Ali ni tamo ne ide, i oni bi se rado vratili nazad. Svaki treći bi se vratio, kad bi postojala sloboda izlaska i ulaska.
-Da li ste uvjereni?
– Uvjeren… Kada sretnem novog emigranta, uvijek želim da ga pitam: „Gdje ideš? Bez jezika, bez… energije?“
– Sa vašim odlaskom, Viktor Ljvoviču, također nije sve jasno, čak ni meni.
– A što tu nije jasno? Meni su život otežavali!
– Šta znači?
– Bila je to progona, zar ne sjećate se? Prestao sam da idem na turnire. Sa mnom su se plašili ne samo da održavaju prijateljstvo, već i da razgovaraju. Oko mene je bila pustoš.
– Mislim da to pretjerujete.
(Nastaviće se)