U sovjetska vremena smatralo se da je zenit šahiste negdje između 30 i 40 godina… Garry Kasparov, postavši svjetski šampion sa 22 godine, srušio je to gledište – ali ga nije u potpunosti poništio. U novom vijeku, „zlatnim“ je priznat uzrast ispod 25 godina, kada je Magnus Carlsen dostigao svoj vrhunac. Sada dominiraju dvadesetogodišnjaci, a kada ti je nešto preko 30, pravo je vrijeme da pakuješ kofere – o tome govore ne samo Magnus i Hikaru, već gotovo čitava elita…
Ideja ranog obrazovanja i uspjeha u mladosti, da budemo iskreni, nije nova, a čuda od djece nisu bila novost ni u XIX vijeku. Prisjetite se Paul Morphy-ja, koji je 1858–59. „rasturio“ šahovski svijet kada mu je bilo nešto preko 20. Njegovo putovanje – prvo na Američki šahovski kongres, a zatim u Evropu – bilo je povezano s tim da zbog godina nije imao pravo da radi kao advokat. Dakle, mogao je da pobjeđuje sve u šahu, ali ne i da otvori praksu i zastupa klijente pred sudom… Za rođenog genija smatran je José Raúl Capablanca, a za Samuel Reshevsky-ja, koji je sa 6 godina u mornarskom odijelcu držao simultanke širom svijeta, čuli su čak i oni koje šah nikada nije zanimao. Oni su razbijali šablone, ali nisu bili u sukobu s tadašnjom praksom.
Šah se smatrao djelatnošću ozbiljnih, ostvarenih ljudi, koji su godinama upornog treninga uspijevali da odgonetnu zagonetku igre, da prodru u dubine koje su nedostupne običnom čovjeku. Wilhelm Steinitz je osvojio titulu sa 50 godina, a na fotografijama s tadašnjih turnira – sve sama sijeda gospoda u strogoj odjeći.
Odakle su onda došle te „duboke“ godine zrelosti, dok su u drugim oblastima, recimo u matematici, najviše uspjehe postizali mladi ljudi? Odgovor je očigledan. Šah je bio suviše neistražen. Bavilo se njime premalo ljudi, premalo vremena, igralo se rijetko, a informacije su se širile još sporije… Uporedite broj knjiga iz fizike, matematike i šaha – razlika će biti ne u razmjeri, nego u redovima veličine. Zbog toga je ljudima jednostavno bilo potrebno više vremena da „dozru“.
Čak i u SSSR-u, gdje je proizvodnja profesionalnih šahista postala pravi pogon, informacija je i dalje nedostajalo, a vodeći igrači bili su „unikatni proizvodi“, koji su prije nego što postanu veliki prolazili kroz dug krug selekcije i mentorstva… Nije slučajno što su imena gurua koji su stvorili svjetske šampione poznata gotovo kao i njihova: Koblenc – Talj, Bondarevski – Spaski, Furman – Karpov, Nikitin – Kasparov.
Ali prvo je jugoslovenski „Informator“, a zatim kompjuteri zajedno s internetom – prvo kroz baze podataka, a zatim i kroz analitičke module – potpuno preokrenuli sliku šahovskog svijeta. I sam svijet se promijenio do neprepoznatljivosti. Ako su u drugoj polovini XX vijeka profesionalcima mogli smatrati sebe tek par stotina igrača, na prelazu vijekova već ih je bilo na hiljade – u nekom trenutku čak je i broj velemajstora postao četvorocifren.
Nije se samo naglo povećala konkurencija, već se radikalno promijenila i lista osobina potrebnih za uspjeh: apstraktno iskustvo i talenat zamijenjeni su preciznim znanjem, kreativne procjene pozicija – brojkama iz prve linije kompjutera. Obim informacija porastao je toliko da ih čovjek više nije mogao ni zapamtiti ni preraditi, a tačnost igre dosegla je nevjerovatne visine.
Tu su na površinu izbile „svježina mozga“, sposobnost da se nosi s količinom informacija i konkurencijom. Kako je govorio David Bronštajn: „Nije dovoljno samo znati i umjeti – treba još sve to i izvesti!“
Dodajte tome i nevjerovatno ranu specijalizaciju i naviku rada s kompjuterima od malih nogu, prirodno prihvatanje njihovih pogleda na šah i načine borbe. Pa i sam Carlsen je, da tako kažemo, „po starinski“ počeo sa knjigama i časovima sa živim trenerima; dok su kod Alireza Firouzja ili još mlađih indijskih talenata postojali samo kompjuteri i praksa, praksa, praksa. Oni jednostavno nisu imali vremena da „sagledaju šah“ u širem smislu.
Brzina percepcije i količina informacija koje su prošle kroz njihove glave, u poređenju sa šahistima „zlatne ere“ SSSR-a, pa i sa samim Kasparov-om koji se povukao prije 20 godina – jednostavno su nevjerovatne… Ti momci su za par godina usvojili više nego što su prethodne generacije vidjele za čitav život. Da, griješe ponekad katastrofalno, postoji novi tip nerazumijevanja pozicije – uslovljen radom sa „elektronskim vodičima“ – koji ranije generacije nikada ne bi napravile. Ali istovremeno rade stvari koje prethodnima nisu bile ni na kraj pameti.
Sjetite se razmišljanja Carlsen-a o tome kako računa Gukesh. On analizira sve, „skenira“ poziciju do kraja, razmatra nastavke za koje Magnus nije ni znao da postoje, jer ih je automatski odbacivao kao nepotrebne – oni su bili izvan njegovog šahovskog obrazovanja, van shvatanja igre. A oni – ne. Ne zato što ne poznaju klasiku – itekako je znaju. Već zato što – mogu. Računaju.
Gledajući sve to, čak i ako si Carlsen, nehotice se zapitaš – ima li više smisla nastaviti dalje? Ima li više mjesta za tebe u svijetu u kojem dominiraju ti klinci?! A njima je tek 15–20 godina, ko zna kakve će visine dostići za još pet godina (paralelno s tehnikom koja se i dalje nevjerovatno brzo razvija)? Možda će se šah već vrlo uskoro igrati na potpuno drugačiji način – a svi instinkti prethodne generacije više neće donositi rezultat. Bolje je preduzeti mjere i odrediti se prema sopstvenoj budućnosti već sada.
Jer o uslovnoj „šahovskoj penziji“ ne govore samo Carlsen i Hikaru Nakamura, koji svakako imaju čega da se sjete u starosti, već i igrači poput Jan-Krzysztof Duda i Richarda Rapporta, čiji je vrhunac bio Turnir kandidata… A ima i onih koji su praktično prestali da igraju, iako su i dalje u svjetskom vrhu! I ne govorimo o 55-godišnjem Viswanathan Anand-u. Kada ste posljednji put vidjeli za tablom Shakhriyar Mamedyarov-a, Leinier Dominguez-a, Le Quang Liem-a ili Yu Yangyi-ja? A šta tek reći za Ding Liren-a, koji je nakon osvajanja i gubitka krune praktično nestao?
Veoma rijetko igra Ian Nepomniachtchi, nešto češće Anish Giri i Wesley So. A razlog nije manjak poziva… Od tridesetogodišnjaka gotovo da ne staju samo dvojica: Fabiano Caruana i Maxime Vachier-Lagrave, koji prihvataju gotovo svaki izazov, bez obzira na format – klasični, rapid, blitz ili neke egzotične varijante šaha.
Ne može se reći da je nova generacija pregazila i bacila na otpad prethodnu. Čak i Gukesh, Rameshbabu Praggnanandhaa, Arjun Erigaisi, Nodirbek Abdusattorov i Firouzja, koliko god se trudili, još uvijek ne mogu da skinu prvu trojku sa trona, pa čak ni da pređu i zadrže 2800, što Carlsen čini već petnaestak godina. Da, sve će to kad-tad doći, treba još malo vremena – tek su se prošle godine ustalili u top 10. Ali ako zvijezde prošlih godina pričaju o povlačenju zato što ne mogu da izdrže pritisak mladih, zašto onda ti mladi još nisu na vrhu?
Izgleda da je razlog zašto toliko šahista preko 30 govori o „penziji“ – višeslojan. Mentalni umor od stalnog pritiska, rastuća konkurencija bez realne šanse da postanu svjetski šampioni, i novo kompjuterski formirano pokoljenje koje igra na drugačijim osnovama – sve to tjera na razmišljanje o kraju karijere. Ili bar promjeni njenog pravca.
Kako se nositi s tim, nedavno je pokazao 42-godišnji Levon Aronian. Uprkos svim sumnjama da li treba nastaviti, Levon je odgovorio pobjedom na Freestyle Grand Slam Tour-u u Las Vegasu, gdje je redom pobijedio Carlsen-a, Nakamura-u, Erigaisi-ja i Hans Niemann-a – i osvojio najveći novčani nagradu u 25 godina svoje briljantne karijere.
„Otići ne mogu, ostati?“ – svaki igrač elite treba sebi postaviti zarez na pravom mjestu…
Tekst: Evgenij Atarov
Foto: Lennart Ootes