
David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
58.nastavak
Bilo je oko tri sata ujutru kada je Fišer pregledao šahovsku tablu. „Kamen je previše šarenkast“, izjavio je. „Treba da bude čist.“ Sto i tablu, na molbu Torarinsona, napravio je Gunnar Magnusson. On je izradio sto od luksuznog crvenog drveta s mat završnom obradom i dodao dvije police za čaše s vodom. Sama tabla bila je izrađena od bijelog i zelenog mermera, a na njoj je radio jedan od najboljih kamenorezaca u zemlji — Torsteinn Björnsson. Njegova radionica se nikada ranije nije bavila ovakvim stvarima — između ostalog, pravili su nadgrobne spomenike.
U ranim jutarnjim satima islandski zvaničnici su probudili Björnssona iz kreveta i rekli mu da ima trideset šest sati da napravi još jednu tablu.
„Kako to — još jednu?!“ povikao je. „Već smo napravili tri! Šta nije u redu? Je li on potpuno poludio?“
Ali na kraju, Björnsson i njegovi ljudi ipak su izrezali mermerne kvadrate dimenzija šest sa šest centimetara, zalijepivši ih samljevenim mramornim prahom i prozirnim ljepilom.
Što se tiče filmskih kamera, kada je Fišer napustio salu, Islanđani i Kramer odlučili su da potraže kompromis iza njegovih leđa: malo će pomjeriti kamere i ukloniti jedan red stolica. Krammer je potom pregledao svoje bilješke da provjeri ima li njegov štićenik još kakvih primjedbi.
„Sve sam pažljivo provjerio“, rekao je. „Koliko ja vidim, ostao je još samo jedan problem — vazduh.“
Šest minuta nakon zakazanog početka prve partije, uz aplauz prisutnih, Fišer se pojavio. Prvenstvo je počelo — i to partijom koja je zapanjila velemajstore.
Spaski je igrao otvaranje i sredinu partije izuzetno oprezno, pa su prva dva sata protekla mirno. Dame su razmijenjene u 11. potezu, po par konja u 16, lovci u 18, topovi u 19, preostali topovi u 23, a preostali konji u 28. potezu. Sa obe strane ostalo je po šest pješaka i po jedan lovac. U toj beživotnoj, uravnoteženoj poziciji, većina šahista bi odmah predložila remi. Nije bilo ni trunke nade za pobjedu. Izgledalo je kao da se ta pozicija ne može pokrenuti. Fišer je imao dovoljno vremena za razmišljanje — po satu, Spaski ga je čak i nadmašivao.
I tada, u 29. potezu, Fišer je učinio nezamislivo. Uzeo je crnog lovca u desnu ruku, ljuljao ga između palca, kažiprsta i srednjeg prsta, odbacio protivničkog pješaka na a2 i postavio svog lovca na njegovo mjesto.

Nevjerovatno!
Neshvatljivo! Odigravši lovcem na h2, Fišer je upao u standardnu zamku. Na prvi pogled, nezaštićeni bijeli pješak djeluje kao laka meta za crnog lovca. Međutim, ubrzo postaje jasno da u tom slučaju susjedni bijeli pješak jednostavno napreduje za jedno polje, ostavljajući crnog lovca bespomoćnim. Bijeli ga lako uzima. Čak i prosječan klupski igrač to instinktivno prepoznaje.
Novine su izvještavale da se u tom trenutku salom prolomio uzdah zaprepašćenja. Fišer je bio šahovska mašina koja ne pravi greške. To je bio dio njegove aure, dio legende o „Bobiju Fišeru“, ključ njegove dominacije. Spaski, koji je godinama uvježbavao da ne reaguje emocionalno, u tom trenutku se neprimjetno trgnuo. Komentatori meča takođe su bili šokirani.
„Kada je Bobi odigrao taj potez“, pisao je Garri Golombek, „nisam mogao da vjerujem svojim očima. Do tada je igrao tako pametno i zrelo da sam u prvi mah pomislio da sam previdio neki detalj. Ali koliko god da sam proučavao poziciju, nisam uspijevao da pronađem rješenje.“
Ni Robert Birn ni Ivo Nej, koji su analizirali partiju u svojoj knjizi o meču, nisu mogli da shvate zašto je taj potez odigran: „Takav potez je velika greška.“ Britanski šahista i pisac K. Aleksander dolazi do sličnog zaključka: „Nevjerovatno. Igrajući tako pažljivo i oprezno, Fišer je postigao očigledno remi poziciju… a sada pravi propust dostojan početnika.“
Stručnjak američkog 13. TV kanala izrazio je mišljenje da je taj potez vjerovatno jedan od najapsurdnijih u čitavoj istoriji šaha, dok je Los Angeles Times smatrao da se može objasniti „rijetkim previdom američkog genija“.
U Moskvi, dopisnik centralnog sovjetskog lista Izvestija Jurij Ponomarenko kao izvor poteza naveo je pohlepu. Bondarevski ga je okarakterisao kao „sjajan primjer za razbijanje mita o elektronskim šahovskim mašinama“.
Nova nada sovjetskog šaha, 21-godišnji Anatolij Karpov, iznio je psihološku teoriju koja uključuje oba igrača. Spaski se pribojavao Amerikanca i morao je sebi da dokaže da „može uvijek iznuditi remi s bijelima, kad to zaželi“. Uvrijeđeni Fišer pokušao je da dokaže suprotno: „U izjednačenoj poziciji žrtvovao je figuru, napravio grešku — i izgubio.“
Godinama kasnije, u iscrpnoj analizi na dvadeset strana, britanski velemajstor Džonatan Spilman došao je do zaključka da bi čak i nakon što je Fišer uzeo pješaka na polju „h“, pažljiva igra mogla dovesti do remija. Fišer je, sasvim moguće, to intuitivno shvatao. Ali objašnjenje vjerovatno nije bilo tako jednostavno. Kada se prihvati takav kompromis, uočavaju se samo negativne strane — pozicija ne nudi nikakve šanse za pobjedu. U najboljem slučaju, uz krajnje preciznu igru, došlo bi se do istog rezultata — remija, kojeg je mogao postići bez ikakvog truda, samo da ga je zatražio.
Partija je prekinuta poslije pet sati igre, a Fišerove figure bile su u potpunom, beznadežnom haosu.
Samo je New York Times pokazao nešto razumijevanja: „Čak i ako je Fišer izgubio prvu partiju, zaslužio je poštovanje šahista jer je izazvao Spaskog i odbacio siguran remi u ime napada, pa makar i beznadežnog.“
Godine 1992, kada su se Fišer i Spaski ponovo susreli, jedan novinar, i dalje zaintrigiran potezom starim dvadeset godina, upitao je Amerikanca da li je na taj način pokušao da poveća šanse za pobjedu, zakomplikovavši remi poziciju.
„U principu, to je tačno. Da“, odgovorio je Fišer.
(Nastaviće se)