
David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
53.nastavak
Slejterova ponuda završila je na naslovnoj strani londonskog „Evening Standarda“, a ubrzo je njegovu kuću opkolilo mnoštvo reportera. Vraćajući se s posla, objasnio je zaprepašćenoj supruzi: „Na putu ka kancelariji pala mi je na pamet jedna zanimljiva ideja.“ Zanimljiva ideja bila je formulisana prilično oštro: „Ako se ne boji Spaskog, onda je tema novca za mene završena.“

Biznismen-milioner Džejms Slejter. Uložio je novac da bi spasio meč.
Nije sasvim jasno kako je ponuda Britanca uspjela da ubijedi Fišera. U tome je svakako učestvovao i Pol Maršal, koji je isprva predstavio ponudu kao odgovor na Fišerove finansijske zahtjeve. „Ali Fišer je ne bi prihvatio tek tako — objašnjava on. — Iskustvo sa ljudima koji stalno nešto obećavaju naučilo ga je da im ne vjeruje, naročito kada je riječ o novcu. Htio je dokaze. I rekao je ‘ne’.“ Maršal je pokušao da ga ubijedi. Pozvavši Bardena, advokat je i sam postao dio galerije „spasilaca meča“: „Rekao sam da bih, da sam na njihovom mjestu, formulisao ponudu drugačije. Slejter mora da kaže da ništa ne rizikuje tim novcem, jer Fišer samo traži izgovor da odustane od igre. Jer, duboko u sebi, Fišer se zapravo plaši. Bobi je mogao da se razbjesni zbog tih riječi. Kasnije se to i dogodilo. Znao sam da Bobi izuzetno voli da se bori, da se nadmeće, i da ne podnosi da ga iko smatra kukavicom.“
Slejter, pak, odbacuje ovu verziju, insistirajući da je ideja da ponudu predstavi kao izazov potekla upravo od njega. Nikada nije razgovarao s Fišerom niti je od njega dobio riječi zahvalnosti. „Fišera opisuju kao grubog, nevaspitanog, možda i pomalo ludog — kaže on. — Nisam to uradio radi zahvalnosti, već zbog šaha.“ U isto vrijeme pojavila se i informacija da je Maršalova supruga, Bet, profesionalna fotografkinja, obavijestila novinare gdje se Fišer krije, želeći da ga „istjera iz skloništa“.
Miješanje Kisindžera, dodatni novac, sama formulacija Slejterove poruke, reporteri nagurani ispred kuće u Čedar Lejnu, informacije iz Rejkjavika da će Fišer biti diskvalifikovan ako se ne pojavi do podneva 4. jula — sve to zajedno, ili možda samo jedan od tih faktora, konačno je prevagnulo.
Trećeg jula, uoči Dana nezavisnosti, Fišer je krenuo večernjim ulicama ka aerodromu Džon Kenedi. Tamo je presjeo u automobil islandske aviokompanije i bio sproveden do aviona. Let 202A, planiran za 19:30, poletio je u 22:04. Putnici su morali dugo da čekaju, a neki su i vratili karte. U Moskvi je ministar inostranih poslova pozvao Ivonina i saopštio da je američki izazivač na putu.
Maršal je izjavio za medije da problem nije bio u novcu. U pitanju je bio princip: njegov klijent je smatrao da Island ne pokazuje poštovanje prema ovom meču i njegovim sunarodnicima kakvo oni zaslužuju. Njegovo lično mišljenje bilo je da je, sve do Slejterove ponude, Fišer „u suštini već odlučio da odustane. Bio je definitivno riješen da ne putuje.“
Maršal je zajedno sa svojom suprugom pratio Fišera na Island. Fišer je zabranio da je vodi u Rejkjavik, tvrdeći da će ga ona ometati. Maršal je prekršio to naređenje, rezervišući joj mjesto na drugom kraju aviona. „Preletjeli smo već četvrtinu puta, primijetio sam da se Bobi smirio, i zamolio sam ženu da dođe. Pozdravio ju je veoma srdačno, kao da prethodni razgovor nije ni postojao.“
Islandski velemajstor Fridrik Olafson bio je službeno zadužen da dočeka Fišera, pozdravi ga kod izlaska iz aviona, isprati do aerodroma, predstavi javnosti i preveze do Rejkjavika. U skladu s mjerama predostrožnosti, novinare i fotografe su smjestili u zgradu aerodroma, ali je službenik islandskih aviolinija zadužen za odnose s javnošću podlegao iskušenju svjetske slave i pustio je reportere na pistu.
Plan Olafsona je propao onog trenutka kada je Fišer izašao iz aviona rano ujutru 4. jula. Velemajstor se prisjeća:
Sve je bilo u redu dok Bobi nije kročio na stepenice, gdje se okupila gomila novinara i fotografa. Kada ih je ugledao, Bobi je pojurio niz stepenice, ne obraćajući pažnju na zvaničnike koji su ga čekali, razgrnuo je novinare koji su mu stajali na putu i skočio u najbliži automobil obezbjeđenja. Dok se sve to dešavalo, ja sam stajao na vrhu stepenica, zapanjeno posmatrajući metež i gledajući kako Bobi juri niz stepenice.

Olafson je ostao da stoji
Olafson je bio smiren, dostojanstven čovjek, koji je svu svoju agresiju ostavljao za šahovskom tablom (bio je jedan od najboljih velemajstora na svijetu, a u svojoj domovini nije imao ravnog; kako je rekao Torarinson, on je „genije koji se pojavio niotkuda“).
Postepeno se sve smirilo, članovi Bobijevog tima su se razišli po kolima. Ubrzo je kolona, u pratnji policijske pratnje, krenula ka Rejkjaviku brzinom od 150 kilometara na sat — protokol kakav priliči šefu države.
Organizatori meča su se obrukali, kaže Olafson: „To je bilo prvo Fišerovo iskustvo s Islandom, i ispalo je da organizatori nisu ispunili dato obećanje.“
Torarinson je osjećao olakšanje, iako ga je Fišer, u haosu koji je vladao na aerodromu Keflavik, potpuno ignorisao.
Uputio se ka Spaskom da mu zahvali na savjetu da se obrati višim instancama. Ali kada su se sreli, Spaski je bio bijesan. Optužio je Torarinsona da je prekršio obećanje. I tada je Islanđanina obasjala spoznaja: „Potpuno sam ga pogrešno razumio. Sovjetska vlada je smatrala da je Spaski ponižen i da ga moraju povući. Spaski je želio da ja uključim vrh rukovodstva u Moskvi, a ne u Vašingtonu.“
Sada, kada je Fišer bio u Rejkjaviku, Torarinsona je čekala nova bitka: da ne ode Spaski.
(Nastaviće se)