David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
48.nastavak
Dejvis i Maršal su se već navikli na nepredvidivost Fišera; svaki od njih je već bio suočen sa njegovim odbijanjem prethodnih dogovora. Ali, kao i mnogi Fišerovi poznanici, opraštali su mu ono što ne bi oprostili drugim klijentima i prijateljima. Maršal je bio „iznenađen“ kada mu je Dejvis iznenada pozvonio i zamolio za pomoć u ime Fišera, kao da među njima nije bilo nikakvih nesuglasica. Ipak, uzeo je Fišera ponovo kao klijenta, odlučivši da postupa u njegovo ime, pri tome ne računajući vrijeme i troškove — njujorški advokat, koji je radio po principu „pro bono“ (za opštu korist). Sjećao se svog klijenta kao da je to lik iz djela Charlesa Dikensa, Mali Tim: „Bobi nikada nije zarađivao novac na svom imenu. Oni koji su radili sa njim, dok je Bobi imao četrnaest-petnaest godina, jednostavno su ga koristili. Ako su se pojavljivali neki novci, uzimali su ih. Zvali bi ga i govorili: ‘Učestvuj, mi ćemo platiti sve račune i dati ti nekoliko dolara.’ A kada bi sve završilo, umjesto nekoliko dolara davali su mu ogroman račun za hotel. I eto vam, petnaestogodišnji dečko, sam sa monstruoznim računom, bez novca i u suzama.“
Ali 1972. godine Fišer je već izašao iz detinjstva, i, govoreći pošteno, dalji pregovori o novcu nisu trebali da postoje. Finansijski dogovor je djelovao kao potvrđen. Pobjednik je dobijao 78.125 dolara, poraženi 46.875, a oba učesnika su dobijala po trideset procenata od prodaje prava na televizijsko i filmsko snimanje. Međutim, Fišerov pristup je bio tradicionalan: nikakvi dogovori, nikakvi potpisi, nikakve potvrde. Nekoliko dana prije planiranog početka meča, zahtijevao je da mu plate još i trideset procenata od prodaje ulaznica, procjenjujući svoj honorar na otprilike 250.000 dolara. Islanđani su odbili: sala za igru je imala kapacitet od 2500 gledalaca, a organizatori su zavisili od prihoda koji bi pokrio njihove troškove.
Iako je Fišer 27. juna još uvijek bio u Njujorku, sa već 24 časa kašnjenja za Rejkjavik, i dalje su ga čekali na ceremoniji otvaranja meča. Ali šta ako on ne stigne? Kod pres-savjetnika Islandske šahovske federacije Frejsteina Johannsona nije bilo saopštenja za medije u slučaju takvih nepredviđenih okolnosti.
28 juna Fišer je na aerodromu Džon Kenedi rezervisao kartu za drugi let. Sve je bilo spremno, uključujući i svježe pomorandže koje, po njegovom insistiranju, morale su se cijediti u njegovom prisustvu: bojao se da bi gotov sok mogli pokvariti sovjetski špijuni. Finansijski zahtjevi pretendenta nisu bili prihvaćeni, ali su se advokati nadali da će Fišer ipak ući u avion. Maršal, tada preopterećen poslom, ispričao je medijima:
Endi [Dejvis] me pozvao iz limuzine na putu ka aerodromu. Prelazio je most na Pedeset devetoj ulici i ja sam rekao: „Čestitam“. On je odgovorio: „Ne čestitaj – još je rano.“ Obojica smo se nasmijali i oprostili. Bio sam presrećan… Pomislio sam: sad neću viđeti Bobija dva i po mjeseca. Vratio sam se kući; žena mi je čestitala. Prvi put nakon nekoliko nedjelja poljubio sam svoju djecu. Noć sam odlično prespavao, ujutro otišao u kancelariju, sve je bilo savršeno – i onda dođe vrijeme za ručak. Uzmem novine i vidim – o ne, još je ovdje! Morao sam odmah nešto da popijem.
Dejvis je lično rezervisao mjesta, ali na jednom od prelaza u aerodromu odigrala se scena dostojna filma braće Marks (s Gretom Garbo u glavnoj ulozi): Fišer je zastao da kupi budilnik, ugledao gomilu snimatelja željnih da zabilježe istorijski odlazak – i dao se u bijeg.
Sakrio se kod svog druga iz djetinjstva, Entonija Sejdija, u njujorškom kvartu Kvins, u Duglostonu, u prostranoj kući u Tjudor stilu, na adresi Čedar lejn broj 2. Sejdi, ljekar libanskog porijekla, jednom je pobijedio na Otvorenom prvenstvu SAD u šahu. Fišer se ovdje osjećao kao kod kuće, uživajući u jelima libanske kuhinje koja je pripremala Entonijeva majka.
Dejvis je proklinjao medije što nisu ispoštovali želju njegovog klijenta da se ne pojavljuje u javnosti. Drugi su sumnjali na skrivene motive: umjesto da leti ka mjestu igranja meča za šampiona, on je, činilo se, bježao od njega. Treći su pretpostavljali da razlog nisu bili paparaci, već pat-pozicija u vezi s posljednjim finansijskim uslovima. U Dejvisovom portfelju nalazili su se zahtjevi da se povećaju procenti od televizijskih prenosa, zatim da se Fišeru već na početku meča isplati iznos jednak nagradi za poraženog, kao i trideset procenata od prodaje ulaznica. „New York Times“ je to smatrao još nerazumljivijim: tražena suma bila je trivijalna u poređenju sa bogatstvom koje bi mogao steći postavši svjetski šampion.
30 jun 1972. godine: Fišer na aerodromu Džon Kenedi. Neće ući u avion, već će pobjeći, ka izlazu.
Još jedna pretpostavka bila je da Fišer namjerno vodi psihološki rat sa svojim protivnikom. Pretendent još nije bio stigao, a štampa je tvrdila da je šampion „već psihički iscpljen“. Novinar „Washington Posta“ koji je posjetio Fišera u Duglostonu, prenio mu je tu informaciju. „Ne vjerujem u psihologiju. Vjerujem u dobre poteze“, odgovorio je on.
Na nesreću Islanđana, 27. juna stigao je Fred Kramer, što je za organizatore označilo početak dvomjesečne epopeje pravnih zavrzlama. Iznio je listu zahtjeva u vezi s osvjetljenjem i drugim tehničkim detaljima, a zatim iznenada zatražio i promjenu sudije: novi sudija, koji ne bi bio šahista. Iskusni i poštovani njemački velemajstor Lotar Šmid odjednom se pokazao kao neprihvatljiv kandidat. To je bilo posebno čudno, budući da je Fišer kao tinejdžer boravio kod Šmida u Bambergu.
-Nastaviće se-