Bobi Fišer ide u rat (47.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

47.nastavak

Za Fišera je taj dosije postao stalni pratilac sve do jula 1972. godine. U „Grosindžeru“ je doručkovao, ručao i večerao isključivo uz ovu fasciklu. Ako bi negdje izlazio, uvijek ju je nosio sa sobom. Volio je da posjećuje restorane kineske ili indijske kuhinje (konobarice mu nisu bile naročito naklonjene, jer bi zauzimao dva stola). Ostatak vremena Fišer je provodio u svojoj sobi, upijajući sadržaj crvene fascikle, pokušavajući da uoči ponavljajuće strukture i otkrije slabe tačke. Kao i obično, ustajao je kasno i radio do duboko u noć. Novinari koji bi kucali na vrata njegove bijele vile dobijali bi jedini odgovor: „Gubite se.“ Povremeno bi ga posjećivao poneki šahovski kolega. Lari Evans priča: „Proučavali smo partije Spaskog — obično pred zoru. Tada bi svirala neka rok end rol radio stanica.“ Ali uglavnom, Fišer je radio sam. Evans je za „New York Times“ objasnio: „Mogućnost da imam veći uticaj na njega nego iko drugi bila je tačno nula.“

Fišer je ostao u „Grosindžeru“ do 5. juna, a zatim otputovao u Kaliforniju: želio je da poboljša svoju fizičku formu igrajući tenis. Takođe je učestvovao u službi Svjetske crkve Gospodnje. Njegov let za Rejkjavik bio je zakazan za nedjelju 25. juna, nekoliko dana prije zvaničnog otvaranja, koje je bilo zakazano za subotu 1. jula, dok je prva partija trebalo da se odigra sljedećeg dana.

Fišer se vratio u Njujork u utorak 27. juna i smjestio se u „Jel-klubu“ kao gost svog njujorškog advokata Endrua Devisa. To je bilo četiri dana prije zvaničnog otvaranja meča. Dramatična priča Rejkjavika već je bila započela.

Sovjetska delegacija stigla je u Rejkjavik 21. juna, kako bi se smjestila na novom mjestu i aklimatizovala. U to doba godine na Islandu je gotovo stalno svijetlo — „bijele noći“. Spaski se osjećao kao kod kuće, jer je početak ljeta bio sezona slavlja u njegovom rodnom Lenjingradu. Delegacija je rezervisala sobe u najboljem hotelu u Rejkjaviku, „Saga“; Spaski je boravio u apartmanu broj 730 — predsjedničkom apartmanu na osiguranom kraju hodnika. S prozorima koji su nudili prelijep pogled, namještajem u imperijalnom stilu i pozlaćenim slavinama u kupatilu — taj smještaj je, bez sumnje, predstavljao prijatnu promjenu u odnosu na Moskvu. Šampion je do jedanaest uveče igrao tenis s Ivom Nejem, dok su Geler i Krogijus pripremali strategiju za predstojeću borbu.

Zanimljivo je uporediti timove obojice igrača. Spaski je stigao s Gelerom, Krogijusom i Nejem — dvojicom velemajstora i jednim međunarodnim majstorom. Fišerovu pratnju činili su advokat Endru Dejvis, školovan na Jejlu i Oksfordu, i Fred Kramer, bivši predsjednik Šahovske federacije SAD, koji je od Edmonda preuzeo ulogu predstavnika izazivača. Fišer je pozvao i drugog pravnika, Pola Maršala. Dopisnik magazina „Life“, Bred Darah, pridružio se timu i kasnije napisao živopisan i detaljan izvještaj o svemu što se dešavalo na Islandu.

Fišer još nije bio izabrao svog sekundanta; u posljednjem trenutku tu ulogu je preuzeo velemajstor Vilijam Lombardi. Lombardi se znatno razlikovao od ostatka tima. Bio je vrhunski šahista: 1958. godine na Svjetskom juniorskom prvenstvu briljantno je ostvario 11 pobjeda, bez ijednog remija ili poraza — zaista izvanredan rezultat! — i dvaput je bio šampion Sjedinjenih Američkih Država. Za razliku od Fišera, on je uspio da pobijedi Spaskog. Tu pobjedu, u 29 poteza, ostvario je na Svjetskom univerzitetskom ekipnom prvenstvu koje se 1960. godine održavalo u Lenjingradu; Amerikanci su tada osvojili prvo mjesto.

Međutim, šah je bio samo dio njegovog poziva: Lombardi je bio katolički sveštenik, vjerovatno najveći među sveštenicima-šahistima još od Španca Ruija Lopeza iz šesnaestog vijeka, pronalazača otvaranja koje danas nosi njegovo ime (španska partija) — jednog od Fišerovih omiljenih otvaranja.

Punijeg stasa, s malim očima na okruglom licu obrubljenom urednim zaliscima i jedva primjetnim brkovima, Lombardi je u Rejkjaviku ostavio podijeljene utiske. Neki su ga doživljavali kao srdačnog, uljudnog, otvorenog i vedrog. Drugi su ga smatrali nepodnošljivo strogim i nadmenim. Neki su ga opisivali kao odanog i pouzdanog čovjeka. Drugi — poput pisca Džordža Štajnera — nazivali su ga zlobnim spletkarošem. Ali jedno je sigurno: otac Lombardi, koji je vodio konferencije za štampu u svešteničkoj odori, bio je jedna od atrakcija meča.

-Nastaviće se-