Andy Soltis: Mihail Botvinik -Život i partije svjetskog šahovskog šampiona (57.nastavak)

57.nastavak

Budućnost svjetskog šampionata

Botvinikova razmišljanja o budućnosti šahovskog šampionata objavljena su na trećoj stranici januarskog izdanja časopisa Šahmati v SSSR iz 1949. godine, pod naslovom „Moji predlozi za održavanje svjetskog šampionata“. Njegove ideje išle su daleko izvan njegovih ranijih komentara i obuhvatale su 17 prijedloga. Većina tih prijedloga je kasnije usvojena od strane FIDE i ostala je na snazi decenijama.

Među ključnim prijedlozima bilo je i održavanje meča za titulu svjetskog prvaka.

Botvinikov status svjetskog prvaka često je korišten u propagandne svrhe. Na jednoj od naslovnica časopisa Šahmati v SSSR iz januara 1949. godine prikazan je kako prisustvuje plenumu Šahovske sekcije Ruske Republike, zajedno sa članovima plenuma. Na slici se, između ostalih, nalazi i Salo Flor (krajnje lijevo), dok je Botvinik drugi s desne strane.

Svjetsko prvenstvo bi se održavalo svake treće godine, a meč bi se igrao na 24 partije. U slučaju neriješenog rezultata, aktuelni prvak bi zadržao titulu. Predloženi vremenski kontrola bila je 40 poteza u dva i po sata, nakon čega bi se partija prekidala, a zatim nastavljala uz tempo od 16 poteza na sat. Meč bi se igrao tri puta nedjeljno, a igračima bi bilo dozvoljeno da odlože do tri partije zbog bolesti, pod uslovom da im to odobri “zvanični doktor.”

Neki predlozi su kasnije usvojeni u izmijenjenoj formi od strane FIDE. Botvinik je želio da turnir kandidata bude ograničen na šest igrača, gdje bi svaki odigrao oko 20 partija. Takođe je predložio da svaki igrač u meču za svjetsku titulu može imati jednog sekundanta.

Međutim, određeni predlozi nikada nisu prihvaćeni, poput njegovog predloga da ako bivši svjetski šampion dijeli prvo mjesto na turniru kandidata on automatski ima prednost. Njegova peta tačka otkriva mnogo: predvidio je situaciju u kojoj se prvak i njegov izazivač ne bi mogli dogovoriti oko uslova meča. U tom slučaju, meč bi bio zamijenjen četvoročlanim turnirom koji bi uključivao prvaka, izazivača i dva sledeća najbolje plasirana igrača sa turnira kandidata. Budući da nijedan od njih ne bi želio da do toga dođe, ovo je bio Botvinikov način da ih prisili na dogovor.

Botvinik je imao još jedan, nešto manje impresivan, ali ne manje ambiciozan projekat: dizajnirati i izgraditi vlastitu daču od balvana. On i Jakov Rohlin krenuli su 2. maja 1949. u ono što je nazvao „izviđačkom misijom“ u Nikolina Goru. Ovo je bila elitna kolonija na sjevernoj obali rijeke Moskve, zapadno od glavnog grada, gdje su umjetnici, pisci i naučnici imali odabrane placeve. Botvinik je tamo već boravio u odmorištu dok se s Ragozinom pripremao za Šampionat Sovjetskog Saveza 1945. godine. To mu se područje činilo idealnim.

Međutim, kada je Botvinik pokušao da dobije plac, naišao je na problem: lokacija Nikoline Gore smatrana je strateški važnom i bila je potrebna dozvola Lavrentija Berije, koji je unaprijeđen u zamjenika premijera pod Staljinom. Botvinik je zamolio Apolonova za podršku, koristeći njegove veze sa sigurnosnim „organima“. Nedugo zatim, Apolonov je uputio Dmitrija Postnikova da se sastane s Botvinikom u kancelariji Sportskog komiteta i saopšti mu da je Berija odbio dozvolu. Kada je Postnikov, kasnije šef Sovjetske šahovske federacije, prenio vijest, Botvinik se pripremio za još jedan nastup.

Prišao je kancelarijskom telefonu i okrenuo broj. Postnikov je čuo kako neko na drugom kraju linije odgovara: „Telefon Malenkova. S kim razgovaram?“ „Zdravo, Georgije Maksimilijanoviču! Govori svjetski šampion Botvinik,“ odgovorio je. Zatim je nastavio s „malim pitanjem“. „Odakle zovete?“ upitao je Malenkov.

„Iz Komiteta za fizičku kulturu,“ rekao je Botvinik. „Čekat ću vas za 20 minuta na Trgu stadiona,“ odgovorio je Malenkov. „Vaš zahtjev će biti odobren.“

Kroz nedjelju dana, Sportski komitet je primio telegram s detaljima o odobrenju određenog prostora za Botvinika na Nikolini Gori, rekao je Averbah. „Ali glavna stvar, naravno, bio je potpis—Staljin.“ Averbah je zaključio: „Botvinik je uspio nadmudriti Beriju!“

Botvinik je postao prijatelj sa svojim komšijama na dači i čak je igrao šah s nekima od njih. Istaknutog naučnika Pjotra Kapicu smatrao je slabim igračem. Međutim, imao je „veliko poštovanje“ prema Sergeju Prokofjevu, „primjećujući u njegovoj igri agresivan stil, kreativnost i nesklonost prema odbrani“, rekao je Mark Tajmanov, koji je poznavao obojicu.

Botvinik je uspio opremiti novi dom zahvaljujući novom sovjetskom običaju. Kada su igrači počeli biti slani u inostranstvo, zarađivali su honorare za simultanke i predavanja, ali se očekivalo da polovinu novca predaju državi. Naučili su kako da to izbjegnu trošeći novac prije povratka kući. Na primjer, kada je Keres, tokom putovanja u Švajcarsku, otišao u sovjetsku ambasadu i ambasador zatražio državnu polovinu udjela, odgovorio je da je novac potrošio na kupovinu para cipela. Upitao je ambasadora koji dio honorara želi: „Lijevu ili desnu cipelu?“

-Nastaviće se-