David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
32.nastavak
Meč je počeo nekoliko dana kasnije od planiranog termina, ovoga puta zbog primjedbi Fišerovog protivnika. Tajmanova je iznervirala odluka organizatora da tablu postave u skučenoj zadnjoj prostoriji univerzitetske biblioteke, kako bi spriječili moguću Fišerovu histeriju zbog blizine publike. Naviknut na nastupe pred brojnom i kulturnom publikom, Tajmanov je izjavio da je prostorija previše zagušljiva. Nakon pregovora, dogovoreno je da se meč održi u studentskom bioskopu sa 200 mjesta. Meč se sastojao od deset partija, a za pobjedu je bilo potrebno osvojiti pet i po poena.
Nakon što je pobijedio u prvoj partiji, Fišer je, poslije grube greške Tajmanova, dobio i grandioznu drugu partiju u 89 poteza, a zatim i treću. Usledila je pauza, jer je Tajmanov imao zdravstvenih problema (povišen pritisak), nakon čega je Fišer dobio i četvrtu partiju, pa i petu, u kojoj je Tajmanov ponovo napravio ozbiljnu grešku. U šestoj partiji Amerikanac je ponovo bio ubjedljiv.
Onima koji nisu upućeni u šah, teško je razumjeti značaj ovakve pobjede bez izgubljene partije. Tipičan rezultat meča između dvojice vrhunskih šahista mogao bi biti, recimo, šest pobjeda prema četiri, uz devet remija. Fišer je, međutim, savladao velemajstora svjetske klase u šest partija, bez ijednog poraza i bez ijednog remija. Engleski šahista P.G. Klark je napisao: „Ovo Fišerovo dostignuće je možda najbolje među svim pojedinačnim dvobojima, makar kada je riječ o statistici.”
Poraz u meču preokrenuo je čitav život Tajmanova. Ovaj predstavnik sovjetskog šahovskog establišmenta stradao je od gnjeva sistema koji se osjetio izdanim, poniženim, pa čak i uplašenim dubinom katastrofe. Prisjećajući se tog perioda u knjizi Ja sam bio Fišerova žrtva, Tajmanov piše o svojoj „građanskoj egzekuciji“: „Ako sam uoči meča uživao zvaničnu i društvenu reputaciju ‘uzornog građanina’… onda sam poslije poraza od Fišera iznenada dospio pod paljbu nemilosrdne, razorne kritike vlasti na svim nivoima“.
Njegova „građanska egzekucija“ počela je 5. juna 1971. godine na carini aerodroma Šeremetjevo u Moskvi, po povratku iz Vankuvera. Tajmanov je to do tada učinio desetine puta bez ikakvih problema. Ovoga puta, međutim, pažljivo ga je pretresao stariji carinski službenik, u izvještaju označen kao „drug Dmitrijev“. Prtljag mu je kasnio, ali su carinici u ručnom prtljagu pronašli primjerak knjige Aleksandra Solženjicina U prvom krugu. Uz to, otkrili su i veću količinu američke valute – nagradu sa turnira, uz neutrošena sredstva za put. Tajmanov je rekao drugu Dmitrijevu da se u njegovom portfelju nalazi koverta sa 1100 holandskih guldena koje nije prijavio. Maks Eve ga je zamolio da to pismo preda velemajstoru Salu Floru – novac je bio honorar za Florove tekstove objavljene u holandskoj štampi. „Pošto me za to zamolio predsjednik FIDE-a, čovjek cijenjen u našoj zemlji“, objašnjavao je Tajmanov, „smatrao sam da bi bilo nepristojno da mu odbijem“. Za sumnjičavog posmatrača sve je to izgledalo kao da su carinici unaprijed znali šta će pronaći.
Tajmanov se našao pred disciplinskom komisijom Sportskog komiteta zbog dva carinska prekršaja – krijumčarenje valute i unošenje knjige, za koju je ministar Sergej Pavlov bijesno izjavio da je „gnusna i da je odvratno i uzeti je u ruke“. „Sjedili su sa takvim izrazima lica“, piše Tajmanov, „kao da sam opljačkao kanadsku banku, a milione dolara donio u Sovjetski Savez“.
Unošenje inostranog izdanja romana Solženjicina bio je potencijalno ozbiljan prekršaj. Godine 1969. Solženjicin je isključen iz Saveza pisaca zbog „ponašanja koje je u suštini antisocijalno i u osnovi suprotno principima i zadacima definisanim statutom Saveza pisaca“, nakon čega više nije mogao objavljivati u Sovjetskom Savezu – posljednje mu je djelo tamo izašlo 1966. godine. Iako se Solženjicin protivio objavljivanju svojih knjiga u inostranstvu, vlasti su ga svejedno optuživale da se njegova djela „koriste u anti-sovjetske svrhe od strane zapadnih reakcionarnih krugova“.
U svojoj pisanoj izjavi, Tajmanov je neuvjerljivo tvrdio da mu je knjiga Solženjicina bila neophodna za informisanje, jer mu, navodno, strani novinari stalno postavljaju pitanja o najpoznatijem sovjetskom piscu. Nije ga ranije čitao i „pomislio sam da bi bilo korisno da se upoznam makar s jednim njegovim djelom. Naravno, namjeravao sam da se riješim knjige… ali sam zaboravio to da uradim“. Dodao je još: „Priznajem da je s moje strane to bio ozbiljan prekršaj koji se može objasniti jedino stanjem šoka nakon meča“.
-Nastaviće se-