
47.nastavak
„Da li će Botvinik i dalje biti Botvinik?“ – glasio je naslov u turnirskom biltenu od 6. juna.
Citiran je jedan navijač koji je rekao: „Botvinik je ostario. Igra previše oprezno i ne može da izdrži oštru kombinacionu borbu.“
Botvinikov odgovor bile su pet pobjeda i jedan remi u prvih šest partija.
14. Sovjetsko prvenstvo, Moskva 1945
Boris Ratner – Botvinik
D87 Grünfeldova odbrana
0-1
Sovjetski mediji izvijestili su da je na ceremoniji dodjele nagrada 4. jula Botvinik dobio 10.000 rubalja, Isaak Boleslavski 6.000 rubalja za drugo mjesto, a Bronštajn 4.000 rubalja za treće.
To je bila značajna promjena u odnosu na prethodno prvenstvo—i rijedak slučaj u sovjetsko doba kada su iznosi nagrada bili javno objavljeni. Botvinik je tvrdio da je najbolji šah u karijeri igrao na tri turnira—ovom prvenstvu, svjetskom prvenstvu 1948. i revanš meču s Mihailom Taljem 1961.
Međutim, njegova dominacija bila je najizraženija 1945. godine.
Prema izračunima web stranice www.chessmetrics.com, razlika između Botvinikovog rejtinga i drugog najjačeg igrača tog vremena (Aljehina) iznosila je nevjerovatnih 122 poena.
Taj rezultat nadmašen je samo jednom—kada je Bobby Fischer dostigao razliku od 125 poena uoči meča za svjetsku titulu 1972. godine. Botvinik je svoj uspjeh pripisao pripremama, uključujući to što je „potpuno doveo svoj nervni sistem u red.“ Šalio se u Analitičkoj da su njegovi rezultati bili predodređeni kada su on i Ragozin otišli kod frizera. „Završio sam kod neke neiskusne djevojke, koja je napravila nevjerojatan nered s mojom kosom,“ prisjetio se. „Miša,“ rekao je Ragozin, „Podnio si ovo tako smireno da ti je već garantirano prvo mjesto.“
Nakon što je odigrao remi s Kotovom u 15. kolu, praktično je osigurao prvo mjesto s tri preostale partije. Sve tri je pobijedio. Među njegovim žrtvama bio je Grisha Goldberg.
Goldberg, demobilisan iz vojske, provešće posleratne godine u moskovskoj građevinskoj organizaciji, vodeći šahovski program za veliki sportski savez Trud i povremeno djelujući kao Botvinikov sekundant.
Odlazak Vainšteina
Botvinik je u svojim memoarima naveo da je njegov sukob s Borisom Samojlovičem Vainšteinom—koji je započeo na večeri u Vainšteinovoj kući—okončan na konferenciji šahovske sekcije 1944. godine. „Pitanje povlačenja Vainšteina je bilo postavljeno,“ napisao je Botvinik u Postizanje cilja. Vainštein se „očajnički branio“, ali je shvatio da je njegov položaj beznadno izgubljen kada je Vasilij Smislov započeo svoj komentar nazivajući ga „bivšim predsjednikom sekcije“. Vainštein je „spojio ruke i kapitulirao,“ prema Botvinikovim riječima.
Međutim, postoje i druga, možda vjerodostojnija svjedočanstva.
Vainštein je ćutao sve do šest mjeseci prije svoje smrti. Tada je izjavio da se suočavanje zapravo dogodilo u julu 1945. godine, odmah nakon 14. prvenstva, a prisustvovali su mu, između ostalih, Aleksandar Kotov, Smislov, Bronštajn i Ragozin. Glavno pitanje na dnevnom redu nije bilo njegovo povlačenje, već meč Aljehin–Botvinik. Meč je, kako je rekao, bio odbijen.
Čak je i Ragozin bio protiv toga, rekao je. No, uslijedilo je drugo glasanje, a ovaj put je pitanje prebačeno na višu instancu da odluči.
Koliko višu? Vainštein je rekao da se Staljin nije bavio takvim stvarima, kao ni Lavrentij Berija, moćni ministar unutrašnjih poslova. „Ali Molotov je imao dovoljno autoriteta da sam donese odluku“, rekao je Vainštein. Dodao je da je Botvinik apelovao na Molotova, govoreći mu da, ako meč ne bude održan, Reševski će izazvati Aljehina i pobijediti. Botvinik nikada nije odgovorio na Vainšteinovu verziju. Međutim, njegov prijatelj Viktor Malkin potvrdio je mali dio toga. „Uz pomoć visokog zaštitnika [Molotova], Mihail Moisejevič je uspio izbaciti Vainšteina sa njegove pozicije,“ napisao je Malkin.
Drugi izvještaj dolazi od Bronštajna. „Po mom mišljenju, oni koji su bili na sastanku nisu dobro shvatili što se događa,“ rekao je on Sergeju Voronkovu. Sastanak je započeo kritikama stanja sovjetskog šaha i neuspjehom u oživljavanju novina 64, koje su bile naglo zaustavljene 1941. godine nakon nacističke invazije. „Tada je Botvinik postavio pitanje o meču,“ rekao je Bronštajn. „Dobro se sjećam kako je Boris Samojlovič ustao—visok, zgodan, mlad, u vojnoj uniformi—i izjavio: ‘Moram vam reći da nismo ovdje da bismo sticali činove (onda je pokazao na svoje epolete), niti da bismo primali nagrade (i pokazao medalje na svom prsima).’ Svi su ćutali.“
„Sada, što se tiče vaših novina 64,“ dodao je Vainštein. „Moram da obavijestim da do sada nije došlo do ponovnog pokretanja izdanja novina zbog oštećenja industrije.“ („Ove riječi se tačno sjećam,“ prisjetio se Bronštajn. „Bio sam zapanjen što u zemlji nije bilo novina.“)
Vainštein se obratio Botviniku: „A što se tiče Aljehina, ne razumijem kako možete pružiti ruku nekome čija je ruka okaljana krvlju Auschwitza i Majdanka,“ rekao je.
-Nastaviće se-