41.nastavak
Botvinik je ponovo djelovao kao da dokazuje svoju superiornost, jer je vodio posle deset kola. Međutim, na kraju je izgubio četiri partije, više nego na bilo kojem turniru od 1927. godine.
12. Sovjetsko prvenstvo, Moskva 1940.
Vladimir Makogonov–Botvinik
A23 Holandska odbrana
1-0
Uprkos svom objavljenom poboljšanju izdržljivosti, Botvinik je posrnuo kada je turnir ušao u treću nedjelju: Izgubio je u 73 poteza od Mikėnasa, remizirao u 65 poteza sa neprepoznatljivim Eduardom Gerstenfeldom nsledećeg dana, a zatim je bio poražen od Lilienthala. Završio je na diobi petog mjesta. Prvo mjesto podijelili su Lilienthal i Bondarevsky.
„Otišli su dani kada je šahovsko prvenstvo čitavog Sovjetskog saveza bio monopol jednog velikog majstora,“ rekao je Bondarevsky u 64, 5. oktobra, očigledno upućujući udarac Botviniku — koji je počeo smatrati Bondarevskog jednim od svojih najgorih neprijatelja.
Ponovo su Botvinikove aspiracije za svjetskog šampiona bile ugrožene. Nije mnogo govorio o turniru sve dok nije napisao Postizanje cilja gotovo 40 godina kasnije. Tada se požalio na naporan raspored, nekoliko slobodnih dana i nivo buke. Čak je ubacio i opasku na račun Sergeja Prokofjeva. „Pričalo se da je nakon svake Keresove pobjede S.S. Prokofjev energično aplaudirao,“ napisao je. Kompozitor se branio rekavši „Imam pravo izraziti svoja osjećanja.“ Ali, Botvinik se pitao kako bi Prokofjev reagovao da svira violinu u triju, a aplauz za pijanistu nadmaši njegov nastup.
Prva Botvinikova škola
Sredinom 1930-ih, Lenjingradski politehnički fakultet nabavio je kuću u javnom parku gdje su se akademici šahisti mogli okupljati. Zamolili su svog poznatog diplomca da vodi časove.
„Relativno brzo sam shvatio da neću imati nikakvo zadovoljstvo u tome,“ napisao je Botvinik. „Moji ‘učenici’ su bili odrasli igrači, i to ne visoko kvalifikovani.“ Međutim, ubjedili su ga da vodi časove na drugoj lokaciji, u Kući naučnika na obali rijeke Neve.
„Kuća je bila vrlo udobna, a koliko se sjećam, časovi su se održavali u ‘Don Kihotovoj sobi’ (tamo je stajala metalna skulptura Cervantesovog junaka). Ovaj put, publika je bila sastavljena od kvalifikovanijih igrača, ali su i dalje bili odrasli.“
U međuvremenu, gradske vlasti su odlučile da čuveni Aničkov dvorac treba postati Dvorac pionira, odnosno centar za Mlade pionire, organizaciju nalik izviđačima, ali sa marksističkim naglaskom. Počevši od 1940. godine i nastavljajući do nacističke invazije, Botvinik je nedjeljom držao časove za talentovane učenike u šahovskom klubu u Palati, koji su se okupljali u bivšoj radnoj sobi cara Aleksandra III i u susjednoj sobi. Davao im je zadatke koji su zahtijevali da analiziraju poziciju i brane analizu na velikoj demonstracionoj tabli kada bi se sastali. Način na koji je jedan od njegovih učenika, 14-godišnji Mark Tajmanov, došao na časove bio je jedinstven: „1937. godine filmska ekipa je, iznenada, došla u školu koju sam pohađao,“ prisjeća se on. Ekipa, pod nazivom Belarusfilm, planirala je snimanje filma „Beethovenov koncert“. U njemu bi Vladimir Gardin, slavan glumac i režiser, igrao ulogu oca violiniste-genijalca koji nastupa na nacionalnom takmičenju mladih muzičara. Filmski radnici su tražili mladog muzičara koji bi mogao da odigra ulogu geijalca.
Tajmanov je bio pijanista, a ne violinista, ali je dobio ulogu. „Posebno sam učio da sviram violinu, oko pola godine. Ne samo da sviram, nego da je pravilno držim,“ rekao je. Kao nagradu, dozvoljeno mu je da posjećuje novi Dvorac pionira („Otkio sam oazu tišine“). Bio je tamo kada je Botvinik počeo svoje šahovske časove, sa osam do deset učenika.
„Smatrao je da mu je zadatak da nas nauči kako da učimo sami,“ prisjeća se Tajmanov. „Nikada nije držao predavanje. Davao je zadatke. Recimo, evo varijante otvaranja posle 12 do 15 poteza. Zadatak: Da se analizira pozicija koja nastaje. Za ovo je davao dvije nedjelje samostalnog rada. Mogle su to biti i pozicije iz završnice.“„Sjećam se završnice topa i lovca protiv topa,“ rekao je Tajmanov. „Ponekad je igrao simultanku sa šahovskim satovima sa svojim učenicima. Jednom sam ga pobijedio, sjećam se, u Francuskoj odbrani i bio sam vrlo dirnut kada sam vidio da je ta partija objavljena u 64 sa Botvinikovim komentarima. Botvinik me naučio najvažniju stvar. Nikada ne prestaj da učiš.“
Pomilovanje
„Mnogi su me ‘pokopali’ posle 12. Šampionata” napisao je Botvinik. Budućnost sovjetskog šaha činilo se da leži u rukama drugih igrača. Međutim, ubrzo je dobio priliku za oporavak. Možda prebrzo, kako bi se moglo činiti.
On nije objasnio, ni u Analitičkom ni u Polovini vijeka šaha, kako se realizovao njegov naredni turnir. Samo je rekao da je „odlučeno“ da se organizuje meč-turnir za titulu „apsolutnog“ šampiona SSSR-a. Međutim, u Postizanju cilja, dao je nagovještaj onoga što se desilo.
Bondarevsky i Lilienthal su zajednički pobjedili na 12. Šampionatu pa su trebali da odluče pobjednika u meču, kao što je to urađeno i sa prethodnim prvenstvima kod diobe mjesta.
Međutim, u decembru 1940. godine Botvinik je poslao pismo Vladimiru Snegirjevu „u kojem sam bio ironičan“ u vezi sa plej-ofom koji je uključivao dvojicu igrača sa slabijim prethodnim rezultatima, dok su Keres i Botvinik, koji su „već imali velika dostignuća u međunarodnom šahu“, bili isključeni. Snegirjev je „razumio moj nagovještaj.“
-Nastaviće se-