
28.nastavak
“Šta bi trebalo uraditi?”
Kako god bilo, Botvinik nije uspio iskoristiti prednost koju je stvorio crnim figurama protiv Lilienthala u 17. kolu te je već sljedećeg dana prilično brzo pristao na remi s Flohrom.
To je ostavilo Botvinika i Flohra izjednačene na vrhu prije posljednjeg kola, kada je Botvinik trebao igrati s crnim figurama protiv Ilje Rabinoviča, dok je Čeh imao bijele figure protiv Alatorceva.
Botvinik je rekao da je bio u svojoj hotelskoj sobi večer prije kada se pojavio Nikolaj Krilenko.
„Šta bi rekao kada bi Rabinovič izgubio od tebe?” upitao je Krilenko.
Botvinik je odgovorio da bi, ako shvati da mu protivnik namjerno pušta partiju, ostavio figuru na udaru i zatim predao partiju.
„Krilenko me pogledao s očiglednom srdačnošću,” napisao je. „Pa, šta bi trebalo uraditi?” upitao je. Botvinik se zatim prisjetio kako je Flohr dvije godine ranije unaprijed pristao na remi u njihovoj posljednjoj partiji.
Ovaj put bi mogao prihvatiti dogovor o dva remija, rekao je.
Osim toga, „možda se on plaši da će Rabinovič namjerno izgubiti partiju.”
U tom trenutku u sobu je ušao Samuil Vajnštajn i objavio da je Flohr sam predložio dogovor o dva remija.
„Krilenko se ozario,” rekao je Botvinik, a Rabinovič je bez problema pristao na remi.
Sve je bilo dogovoreno — dok Alatorcev nije odbio.
Tada je Krilenko rekao Botviniku da ne bude prvi koji će ponuditi remi. Međutim, Botvinik je to ipak učinio i partija je završena remijem nakon 24 poteza.
Srećom, Flohr nije ostvario prednost i pristao je na remi u 23 poteza, tako da su podijelili prvo mjesto. To je učinilo Botvinika legitimnim kandidatom za svjetsko šahovsko prvenstvo. Kako je Vadim Faibisovič primijetio, trebalo mu je 12 godina od trenutka kada je naučio poteze do postizanja ovog cilja; isto toliko godina trebalo je Mihailu Talju, dok je Gariju Kasparovu bilo potrebno 13 godina.
Botvinikov uspjeh bio je prekretnica i na druge načine. Grigorij Ordžonikidze, narodni komesar za tešku industriju, bio je podstaknut od strane Botvinikovih pristalica da mu dodijeli automobil — što je 1935. godine bilo nezamisliva povlastica.
U djelu Postizanje cilja navodi se da su „neki ljudi“ pokušali uvjeriti Krilenka da se tome usprotivi „kako Botvinik ne bi bio razmažen.”Krilenko je oklijevao, ali je na kraju ipak nazvao Ordžonikidzea, moćnu figuru u staljinističkom rukovodstvu, koji je dao odobrenje.
„Kao rezultat toga, postao sam vozač automobila,“ rekao je Botvinik.
Dobio je i povećanje mjesečne studentske stipendije sa 300 na 500 rubalja.
U knjizi o turniru navedeno je da će Botvinik dobiti 5.000 rubalja, dok će Flohr, kao stranac, dobiti 400 dolara nagrade.
Botvinik je ispričao da je svoju nagradu iskoristio za kupovinu spavaće sobe od crvenog drveta od bivšeg carskog pukovnika.
Fjodor Bohatirčuk je s neskrivenim prezirom gledao na povlašteni tretman koji je Botvinik dobijao.
„Kada su krajem dvadesetih sovjetske vlasti odlučile da šah može biti vrlo efikasan propagandni instrument, počele su tražiti mlađeg igrača na kojeg bi mogle staviti svoj ulog,“ napisao je u svojim memoarima.
„Ubrzo su ga pronašli u liku Mihaila Botvinika. Dodijelili su mu posebnog trenera koji ga je prije svakog turnira pratio u odmarališta prve klase. Vlada se brinula o svim troškovima.”
-Nastaviće se-