
David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobbi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
6.nastavak
Bisgajer se sjeća i još čudnijih događaja koji su se dešavali na Kurasau. Nakon prve polovine turnira, učesnici su otputovali na tropsko ostrvo Sen Martin.
„Dolazio sam kod njega svaki dan da ga ohrabrim i izvučem iz depresivnog raspoloženja. Jednom prilikom vidio sam da su vrata njegove sobe otvorena, a u ruci mu je bila cipela. Pitao sam ga: ‘Zašto držiš vrata otvorena? U sobu će uletjeti insekti.’ A on mi je odgovorio: ‘Upravo to i želim.’ Ispostavilo se da je hvatao te nesrećne životinje i kidao im noge. Bilo je i drugih sličnih stvari. To je bilo zastrašujuće. Da nije bio šahista, sasvim lako bi mogao postati opasan psihopata.“
Pobjednik tog turnira bio je Tigran Petrosjan, koji je 1963. postao svjetski šampion. S obzirom na žestoku konkurenciju za titulu 1966. godine, Fišer je izjavio da neće učestvovati u kvalifikacionom ciklusu za Svjetsko prvenstvo dok se sistem ne reformiše kako bi se spriječili dogovori. Uspio je da dobije šta je htio – uskoro je objavljeno da se turnir kandidata zamjenjuje serijom eliminacionih mečeva.
Problemi su počeli da se javljaju i s organizatorima turnira. Fišerovo prisustvo zahtijevalo je visoke honorare, koje su sponzori nerado isplaćivali, iako su znali da američki šahista dodaje sjaj svakom turniru i privlači pažnju publike.
Međutim, novac je bio samo dio problema. Strogi standardi koje je Fišer postavljao morali su biti ispunjeni – osvjetljenje šahovske table smjelo je biti samo direktno, a publika se morala nalaziti dovoljno daleko da ne ometa igru. Njegov zahtjev da se raspored partija prilagođava njegovim religioznim praksama bio je lakše razumljiv (slično je ranije zahtijevao i Reševski, ortodoksni Jevrejin).
Sredinom 60-ih Fišer se našao uvučen u Svjetsku Crkvu Gospodnju, iako formalno nikada nije postao njen član. To je bila brzo rastuća fundamentalistička sekta sa sjedištem u Pasadeni, na jugu Kalifornije, koja je imala oko 75 hiljada sljedbenika u 300 kongregacija širom zemlje i van njenih granica.
Osnivač sekte bio je Herbert Armstrong, bivši dizajner novinskih oglasa koji se pretvorio u harizmatičnog radijskog propovjednika. Na osnovu Biblije kreirao je teološki „koktel“, kombinujući judaizam, spasenje kroz Isusa Hrista i strogu moralnost. Sljedbenici su morali poštovati jevrejsku subotu, jevrejsku Pashu i pridržavati se košer ishrane.
Fišer je, uz jedan izuzetak, slijedio vjerske propise ove crkve – nastojao je da se hrani u skladu s pravilima i strogo je poštovao subotu. Ipak, čak i u tom slučaju, djelovalo je da on pravila crkve tumači na svoj način, kao što je tumačio i pravila turnira.
Jevgenij Vasjukov piše: „Ne želim da dovodim u pitanje iskrenost Fišerovih vjerskih uvjerenja, ali bilo je čudno gledati ga kako subotom dolazi u turnirsku salu, analizira završene partije, a jednom čak prilazi našim velemajstorima i traži da ga nauče da igra domine.“
Pravilo koje je Fišer potpuno ignorisao odnosilo se na crkvenu zabranu društvenih igara, koje su smatrane „lakomislenim razonodama“.
U decembru 1963. godine Fišer je učestvovao na američkom prvenstvu. Već ga je osvojio pet puta, ali niko nije mogao predvidjeti rezultate te godine. Igrajući protiv jedanaest najpoznatijih šahista u zemlji, pobijedio je u svim partijama! Bio je to jedinstven događaj, „istorijski“, kako je s pravom primijetila štampa.
Osvojiti nacionalni šampionat je jedno, pobjeđivati na njemu više godina zaredom je drugo, ali odigrati čitav turnir bez ijednog poraza i bez ijednog remija – to je zaista nevjerovatno. Fišer je dokazao samom sebi da je igrač potpuno drugačijeg nivoa.
U tako sjajnoj formi, on je predstavljao ozbiljnu prijetnju sovjetskim velemajstorima, a šahovski svijet je s nestrpljenjem očekivao njegov nastup na međuzonskom turniru 1964. godine u Amsterdamu. Preskočiti taj kvalifikacioni ciklus značilo bi da neće moći da se bori za titulu svjetskog prvaka do kraja narednog ciklusa, odnosno do 1969. godine.
Naravno, to je bila prilika koju nije trebalo propustiti. Međutim, i dalje bijesan na „sovjetske prevarante“, Fišer je odbio da učestvuje. A kada je ostao bez onoga što je toliko strastveno želio, svoju ljutnju je usmjerio ka sebi.
Pola druge godine nije igrao nijedan turnir. Ponude su stizale, ali ih je odbijao ili je tražio honorare toliko visoke da su odbijali čak i najizdašnije sponzore. Tako je, sa samo dvadeset jednom godinom, prvi put otišao u „penziju“.
Takmičenje koje ga je podstaklo da se vrati održavalo se u Havani i otvaralo u avgustu 1965. godine. Nakon katastrofe na Kurasau, kako je sam nazivao taj turnir, to je bilo prvo Fišerovo pojavljivanje na međunarodnoj sceni. Za Amerikanca, učešće na Memorijalu Kapablanke predstavljalo je diplomatski izazov.
Turnir se održavao nekoliko godina nakon fijaska u Zalivu svinja i Kubanske raketne krize. Kontakti između Kube i SAD bili su svedeni na minimum, a kada se Fišer obratio Stejt departmentu tražeći dozvolu da posjeti Kubu, odlučno su ga odbili.
Umjesto da se suoči s američkom birokratijom, Fišer je pronašao drugo rješenje i predložio da igra putem teleksa (neki tvrde da je ideja potekla od kubanskog šahovskog organizatora Hose Luisa Barrerasa). Ovo rješenje koštalo je Kubance 10 hiljada dolara.
Međutim, Fišerova potreba za potpunom kontrolom bila je potcijenjena. Prije početka turnira pročitao je da je Kastro nazvao njegovo učešće propagandnom pobjedom. Fišer je odmah poslao kubanskom lideru telegram u kojem je saopštio da se povlači iz turnira:
„Mogao bih učestvovati samo ako biste mi odmah poslali telegram u kojem me uvjeravate da ni vi, ni vaša vlada nećete pokušati politički profitirati od mog nastupa na turniru.“
-Nastaviće se-