Mihail BOTVINIK: Portreti – D.F. OISTRAH (43.nastavak)

„64“, Moskva, 2000

David OISTRAH

MUZIČAR I ŠAHISTA

Upoznali smo se 1936. godine; David Fjodorovič je bio nešto stariji od mene. Obojica smo stekli slavu na međunarodnim turnirima u to vrijeme – Oistrah na violinističkom takmičenju (Brisel, 1937), a ja na šahovskom (Notingem, 1936). Naravno, u ukupnom zbiru bio sam iza Davida Fjodoroviča, jer je on sasvim solidno igrao šah (imao je prvu kategoriju), dok ja nikada nisam držao violinu u rukama…

Gdje smo se tačno upoznali – ne sjećam se, čini mi se u Moskovskom šahovskom klubu. Tamo su bile i naše supruge, Tamara Ivanovna i Gajane Davidovna. Poslije kratkog uvoda, Oistrah je prešao na stvar: „Mihail Moisejevič, kako vam je uspjelo da odete u Notingem sa suprugom?“

U to vrijeme, to je bila prava rijetkost – u inostranstvo su sa suprugama putovali samo oni koji su išli na stalni rad, dok su umjetnici i sportisti odlazili sami. Ispričao sam mu kako je N. V. Kriljenko uspio dobiti posebno odobrenje od M. I. Kalinjina. Oistrahovi su odmah postali zamišljeni!

David Fjodorovič je mnogo volio šah i učestvovao je na takmičenjima, naročito u ekipnim mečevima. Ali vrhunac njegove šahovske karijere bio je meč sa S. S. Prokofjevim (1937), koji je počeo da igra šah još u predrevolucionarnim godinama. Meč je bio organizovan s velikom pompom – po Moskvi su bile izlijepljeni plakati, umjetnici i šahisti su s velikim interesovanjem pratili događaj.

To je bio sukob karaktera: strastveni Prokofjev, odrastao u duhu staroruskog šaha (igrao je kraljev gambit i druga otvorena otvaranja, bez razmišljanja kretao u napad), i oprezni, hladnokrvni Oistrah, savremeni šahista (preferirao je zatvorene pozicije, nije rizikovao i imao je prilično visoku tehniku). David Fjodorovič je lako pobijedio u meču.

Gdje god bi David Fjodorovič nastupao s koncertima, ako bi saznao za šahovsko takmičenje, uvijek bi došao da gleda partije.

Sjećam se, u proljeće 1939. godine Oistrah je posjetio Centralni dom radnika fizičke kulture u Lenjingradu i pratio partiju Belavenjec – Botvinik (11. prvenstvo SSSR-a). Naravno, kao počasni gledalac, David Fjodorovič je posmatrao igru sa bine!

Godine 1940. Oistrah mi je poklonio starinski udžbenik šahovske igre (1853) s dirljivom posvetom…

Tokom rata imao sam priliku da boravim u Sverdlovsku i da dajem simultanke u bolnicama. Bilo mi je drago da sretnem poznato lice – T. Oistrah je radila u bolnicama, organizujući kulturne programe za ranjene vojnike.

Poslije rata, supruga i ja smo bili u gostima kod Oistrahovih u njihovom stanu u Ulici Čkalova. Naravno, razgovarali smo o šahu i muzici. David Fjodorovič nam je ispričao zanimljivu anegdotu, koja je vjerovatno odražavala njegovu iskrenost i neposrednost. Jednom prilikom snimao je ploču (koliko se sjećam, to je bilo u Varšavi, gdje je svirao „Reze ljubavi“ od Krajzlera). Kada je preslušavao snimak, primijetio je falš ton. Pomislio je da je u pitanju greška u snimku i zamolio da ponove. Na svoje zaprepaštenje, čuo je isti falš ton! „Zamislite,“ govorio je kroz smijeh, „ispada da sam uvijek falširao na tom mjestu tokom koncerata…“ Morao je da snima i treći put… Veliki violinista bio je samokritičan i zahtjevan prema sebi – inače Oistrah ne bi bio Oistrah.

Jedan od naših najupečatljivijih susreta bio je 1960. godine u Lajpcigu, tokom Svjetske šahovske olimpijade. Oistrah je tamo gostovao, a obojica smo odsjeli u hotelu „Astorija“. David Fjodorovič mi je predložio da ručamo zajedno. Nikada ranije naš razgovor nije bio toliko opušten, prijateljski i iskren. Bilo mi je veoma prijatno, jer sam osjećao da mi Oistrah iskreno vjeruje. Ali istovremeno, osjetio sam i nešto melanholično – činilo mi se da je uvijek vedri Oistrah bio nečim zabrinut, kao da je u nekoj mjeri izgubio svoj optimizam. Trudio sam se da ga oraspoložim i, čini mi se, moj humor je imao efekta…

37.Музыкант и шахматист. Д.Ф. Ойстрах. М., «Музыка», 1978.

-Nastaviće se tekstom o Emilu Gilelsu-