
13.nastavak
On je igrao ključnu ulogu u Botvinikovom životu narednih deset godina. U međuvremenu, Botvinik je bio hvaljen od strane Rokhlina u Shakhmatny Listok. On je tvrdio da nije želio pažnju. “Hvala Bogu, ranije nisam bio pominjan, a ni naknadno nisam bio obasipan komplimentima,” rekao je on u Analytical. “Šahista nije glumac—njemu nije potrebno hvaljenje!” I nastavio je da se odnosi prema starijoj elitnoj grupi iz Sankt Peterburga s prezirom. “Pravio je bilješke u svom notesu, dajući im pežorativne karakteristike. ‘Stara cipela’ bila je ‘najljubaznija’ od njih,” napisao je Averbakh.
Ali Botvinik je stekao prijatelja za cijeli život, Grigorija Goldberga, preko rodbine. Tri godine stariji od njega, „Grisha“ je bio „visok, snažan i dugonog“, i bio je nešto što je Botvinik obožavao: Goldberg je bio više od šahiste. Već je bio šahista prve kategorije—u stonom tenisu.
U avgustu-septembru 1926. godine Botvinik je učestvovao na šampionatu Sjevero-Zapadne regije Sovjetskog Saveza. Njegova zrela igra pokazala je da je bio u stanju da pretvori pozicionu prednost kroz taktiku u poen.
Preliminari šampionat Sjevero-Zapadne regije, Lenjingrad 1926.
K. Baryšev–Botvinik
D52 Odbijeni Kraljev gambit
0-1
Partije poput ove učvrstile su Botvinikov status, čak i sa 15 godina, kao jednog od najjačih igrača u gradu. Izabran je da se pridruži lenjingradskoj ekipi koja je otišla u Stokholm na dvokružni meč 6–7. novembra 1926. godine, deveti jubilej Revolucije.
Njegova majka je bila zabrinuta kada je Rokhlin donio ovu vijest. Ponovo je požurila da se posavjetuje sa direktorom 157. škole. Ali on je rekao: „Vidjeti svijet u tim godinama, to je u redu, možeš propustiti školu deset dana.“ Njegov otac, koji je i dalje bio u kontaktu sa porodicom, dao je Miši džeparac, a on je kupio odijelo, Borsalino šešir i naočare sa rožnim okvirom.
Lenjingrad–Stockholm meč
Stokholm 1926.
Botvinik–Gösta Stoltz
D55 Odbijeni damin gambit
1-0
Posle meča, predsjednik Švedske šahovske asocijacije, Ludvig Collijn, poklonio je svakom članu tima iz Lenjingrada po jedan primjerak knjige o Daminom gambitu, koja je nosila Collijnovo ime, ali je ustvari bila napisana od strane Akibe Rubinsteina, Richarda Rétija i Rudolfa Spielmanna. „Ova knjiga mi je mnogo značila“, rekao je Botvinik. Partija protiv Stoltza bila je osrednja, ali pobjeda nad stranim majstorom bila je rijetkost, pa je stoga objavljena u listu Izvestia 1. decembra 1926. godine, uz pohvale Grigorijeva. Samuil Vajnštajn, koji je uređivao Shakhmatny Listok, natjerao je Botvinika da napiše svoje vlastite komentare za časopis.
Tako je počela njegova karijera šahovskog pisca. Za dvije godine postao je prepoznat kao vrsni analitičar koji je doprinio knjizi o svjetskom šampionskom meču Aljehin–Kapablanka. „Čak ni Bogoljubov nije analizirao tako,“ rekao je Vajnštajn.
Međutim, komentari o ovoj partiji koje su se pojavile u njegovim prvim zbirkama partija nisu bile bez grešaka. Botvinik je ponudio alternativu za 12. Nxe4, dugu varijantu koja je počinjala sa 12. Bb1 f5 13. Nxe4, sa idejom 14. Rxc7. Nastavio je sa 13. … fxe4 14. Rxc7 exf3 15. Rxb7, ali je rekao da je ovo propalo zbog 15. … Qg5 16. g3 Qg4 17. Kh1 Rf6 18. Rg1 Rh6 19. Qf1 (dijagram).

Botvinik–Stoltz (analiza)
Posle 19.Qf1
Botvinik je završio svoju analizu komentarom da 19. … Rh3, nakon čega slijedi … Qh5, donosi pobjedu za crnog. Međutim, postoje dvije greške. Prvo, bijeli može preokrenuti situaciju sa 20. Bf5! Qxf5 21. g4. Drugo, umjesto 19. … Rh3, crni može odmah da pobijedi sa 19. … Qh5, jer 20. h4 susreće 21. … Qxh4+!. Kasnije je ispravio svoje bilješke, rekavši da bi 17. Qd3! sigurno odbranio.
Mnogo godina kasnije, jedna od Botvinikovih cijenjenih učenica, Anna Akhšarumova, i njen suprug Boris Gulko zatražili su izlazne vize iz Sovjetskog Saveza kako bi započeli novi život u inostranstvu. Botvinik im je rekao da je i on mogao napustiti SSSR, dezerterajući u Stockholmu. Ali, kako je rekao, “nisam to učinio i nije ispalo loše.” Gulkova verzija je nešto drugačija, ali je rekao da je Botvinikov komentar pokazivao da je “očigledno čitav njegov život bio obilježen pitanjem da li je učinio ispravnu stvar vraćajući se u Lenjingrad.” Međutim, Gulko je dodao, “prožet sviješću o vlastitoj veličini, Botvinik je smatrao svoj život uzornim.” Zato, mora da je donio ispravnu odluku.
Botvinik je bio na drugačijem raskršću kada je razmatrao svoju profesiju. Donio je svjesnu odluku da ne slijedi karijeru koja bi se temeljila samo na šahu. „Smatrao sam obaveznim da imam neki drugi posao, baš kao i svi drugi,“ napisao je u Postizanju cilja. „Nisam želio da budem drugačiji.“ Njegov kasniji prijatelj Viktor Malkin rekao je da je Moisej Botvinik imao ulogu u tome, jer je svom sinu od malih nogu govorio da mu je potrebna čvrsta profesija. Miša je odlučio da postane elektroinženjer. Ta profesija imala je društveni prestiž kakav je fizičar uživao sredinom 20. stoljeća.
A imala je i politički značaj: Postojale su različite struje komunističkog mišljenja tokom desetljeća.
-Nastaviće se-