Mihail BOTVINIK: Portreti – Boris JURJEV (32.nastavak)

„64“, Moskva, 2000

Boris JURJEV
U SPOMEN STAROG ŠAHISTE

Upoznali smo se zimi 1925. godine. Na prvi pogled bio je kao običan momak, veoma veseo, ponašao se pomalo izazovno — djelovalo je kao da se hvali svojom prostodušnošću. Izgled je odgovarao ponašanju: neuredno obučen (kao, uostalom, mnogi tada), krupan, sa grubim licem, albino, ne mnogo visok. Volio je da igra „blitz“, kako su tada govorili, „sa zvonom“, to jest, uz doskočice i šale. Sa iznenađenjem sam saznao da je Boris Jurjev student elektrotehničkog instituta.

U mladosti je Boris Borisovič volio da zadirkuje, a njegov živahni karakter manifestovao se i kroz psihološke trikove. Tako, igrajući u jednoj od grupa polufinala šampionata Lenjingrada 1926. godine (Ja. Rohlin, organizator ovog takmičenja, okupio je nekoliko desetina učesnika), Jurjev je na partiju sa Simhovičem (poznatim problemistom) došao… u alkoholisanom stanju.

Protivnik se obradovao: njegov zadatak je postao lakši — boriti se crnim protiv jakog partnera nije baš jednostavno… Simhovič  je igrao i čekao da bijeli napravi neku grešku. I konačno, „previd“ figure; ona je odmah uzeta.

Ali tada se pokazalo jasno da je Boris Jurjev bio potpuno trijezan; predstava je završena — Simhovič je upao u zamku, figura je vraćena pri superiornoj poziciji, a partija je dovedena do pobjedničkog kraja.

Glavni sudija (tada je bio predsjednik turnirnog komiteta) bio je profesor B.M. Kojalovič, jedan od najjačih šahista predrevolucionarnog Peterburga. Uzalud je Simhovič pokušao da uloži žalbu. „Ako ste sjeli za tablu sa pijenim partnerom u nadi na laku pobjedu, kojim pravom želite da osporavate rezultat partije?“ — čudio se Boris Mihajlovič… U jesen iste godine, B. Jurjev je bio uključen u tim Lenjingrada — šahisti našeg rodnog grada su išli u Švedsku na meč sa timom Stokholma. Tada sam bolje upoznao Borisa Borisoviča, i stekao je opšte simpatije (primjetili su ga i Šveđani; trećina vijeka kasnije, nakon simultanke u gradskoj opštini Stokholma, prišao mi je protivnik Jurjeva iz meča 1926. godine i toplo se sjećao svog partnera). Ipak, u Stokholmu nije promijenio svoje manire: šetajući po sali među gledaocima, neprestano se bavio svojim poznatim „zvonjenjem“ (na ruskom!) i povremeno je podizao pantalone savijenim rukama u laktovima (u mladosti nije mogao da se oslobodi ove navike).

Na povratku kroz Botnički zaliv brod je naišao na oluju, i mene je pomalo uhvatila morska bolest… Pa, kako sam se samo osjećao! Jurjev je tvrdio da je tokom ljuljanja Botvinnik dozivao pomoć mamu i žalio se: „Ah, zašto sam otišao u taj Stokholm?“

Boris Borisovič bio je osoba dobronamjerna i objektivna. Brzo sam napredovao na turnirskoj ljestvici, i, naravno, moji protivnici u takmičenjima nisu gajili posebnu naklonost prema meni… Jedini izuzetak bio je Jurjev. „Pogledajte, — glasno je govorio, — kod Botvinika figure se kreću po tabli kao žive.“ Igrali smo zajedno u jednoj ekipi sindikata metalaca, putovali zajedno na mečeve u Moskvu. Zavolio me, i zauvek; 24. avgusta 1981. godine došao je na moj jubilarnu veče u Oktobarskoj sali Doma Saveza.

Jurjev je završio institut, počeo da napreduje kao inžinjer i sve manje se bavio šahom, iako nikada nije prestao sa njim. U 30-im godinama već je bio direktor fabrike, i dugo vremena bio na službenom putu u SAD. Čak je pokušavao da se pravi važan — ništa nije ostalo od njegove mladalačke zabave. Ali je i dalje govorio ono što je mislio, i to glasno. Preveden je na rad u Moskvu, postao je šef glavnog odjeljenja narodnog komesarijata, a zatim  ministarstva. Međutim, ova funkcija nije bila po njegovoj prirodi, i na kraju je prešao u Naučno istraživački institute  brodograđevne industrije, gde je radio gotovo do kraja svog dugog i poštenog života.

Crni predaje. Zanimljiva partija, u kojoj su se jasno ispoljile kako taktičke sposobnosti, tako i poziciono razumijevanje mladog Borisa Borisoviča.

26.Памяти старого шахматиста. «Шахматы в СССР», 1983, № 4.

-Nastaviće se tekstom o Makagonovu-