2003 New in Chess Alkmaar
(75. nastavak)
Viktor Korčnoj se sjeća: „U svom zaključnom članku o turniru, Goldberg je napisao da je jedan od učesnika bio upozoren da je namjerno gubljenje nedopustivo, i da su, usprkos ovom upozorenju, nakon što je predao jednu partiju, njegova oči svjetlucale od radosti poraza. Goldberg je mislio na Gufeldovu partiju sa njegovim šefom Gellerom, od kojeg je nekoliko puta na ovaj način gubio.“
U šahu je postojalo nekoliko Gufelda. Jedan – u kontaktima sa zapadnim novinarima i kolegama koji su mu mogli biti korisni. Drugi – sa šahovskom birokratijom, od koje je zavisio za slanje na strana putovanja i turnire. Treći – u svojim odnosima sa elitnim velemajstorima, za koje je pokazivao osobine poput „društvenosti, duhovitosti i ljubaznosti“, kako je, na primjer, pisao Talj. Gufeldovo čitavo ponašanje prema njima značajno se razlikovalo od njegovog stava prema „svojima“ ili onima koji su, po njegovom mišljenju, bili korak niže od njega na hijerarhijskoj šahovskoj lestvici. U tom slučaju bi se pripremao za borbu na svim frontovima. Po prirodi je bio pomalo kukavica, i za njega je psihološki podsticaj bio jednostavno neophodan. „Smlaviću ga, uništiću ga danas; naučiće šta znači igrati protiv Gufelda“, motivisao bi sebe prije partije. Pri susretu sa svojim protivnikom za doručkom u hotelu, mogao bi demonstrativno da se okrene i izbjegne da ga pozdravi, stavljajući sebe čak i prije same partije u stanje potpune vojničke pripravnosti.
Tokom partije, mogao bi reći stvari koje su bile u dometu ušiju njegovog protivnika, poput: „Igraš kao igrač prve kategorije, ništa bolje“; a nakon što bi izgubio, mogao bi izbjegavati rukovanje i uvrijediti svog protivnika. Na polufinalu Šampionata SSSR-a u Belcima, nakon što je predao partiju protiv Semiona Palatnika, ustao je i, okrenuvši se prema igračima, sudijama i posmatračima, glasno izjavio: „Neću da stisnem ruku prijatelju izdajnika otadžbine!“, misleći na Leva Alburta, koji je, poput Palatnika, potekao iz Odese, a koji je nekoliko mjeseci ranije zatražio politički azil u Njemačkoj.
U nekrologima koji su se pojavili na Zapadu odmah nakon Gufeldove smrti, moglo se pročitati da je tajna – da li je bio agent KGB-a ili ne – bila ona koju je ponio u grob. Patetične riječi. Za one koji su živjeli u to bajkovito vrijeme, činjenica da je Edik redovno putovao u inostranstvo, ponekad čak i sam, i to u kapitalističke zemlje, govori samo za sebe. Poenta, naravno, nije u tome da li su negdje u arhivama ove organizacije sačuvani izvještaji napisani pod njegovim imenom.
Ljudi koji su odobravali njegova putovanja savršeno su znali da Eduard Efimovič Gufeld, kako bi opravdao njihovo poverenje, može ispuniti bilo koju misiju.
Otvoreno je razgovarao sa prebjeglicama Korčnojem i Alburtom u tim surovim, politički veoma napetim vremenima. Korčnoj se sjeća kako mu je Gufeld na Svjetskom timskom šampionatu u Lucernu 1985. godine uporno postavljao pitanja: „Pa, šta si otišao? Zašto si to uradio? Zašto? Možeš li to objasniti?“ Ali Alburtu je tokom Olimpijade u Solunu godinu dana ranije direktno rekao: „Ne zaboravi, nikad se ne zna, sve može da se desi. Ovdje nije daleko bugarska granica, a tvoji roditelji su te zamolili da budeš obavješten da dobro razmisliš prije nego što kažeš ili učiniš nešto…“
Svuda gdje je Gufeld pojavljivao, mogao se čuti njegov glas, šale, njegov smijeh. Edik nije baš bio pristalica Konfučija, koji je tvrdio da što manji broj riječi je potreban za izražavanje tvojih misli, to je bolje. Imao je reputaciju veselog i duhovitog čovjeka. Zaista, stalno je šalio, pričao priče i anegdote. Ali, čudno je, njegove šale, ispričane njegovim nestašnim akcentom i karakterističnim visokim glasom, gotovo uvijek dok je vukao rukav drugih ljudi, počinjale bi da dosađuju, a potom da iritiraju. Istovremeno, mogao je biti šarmantan i ljubazan na svoj način, pa čak i topao prema onima prema kojima je bio naklonjen, pod uslovom, naravno, da ti ljudi nikako ne ometaju njegove životne interese.
-Nastaviće se-