SVETOZAR GLIGORIĆ

Piše: Velemajstor Božidar Bonja Ivanović
Iako sam 1965. godine bio prvak Crne Gore u stonom tenisu više sam se radovao kad sam saznao da će se 21. Šampionat Jugoslavije u šahu održati novembra mjeseca u Titogradu. Bile su to godine kad sam osjećao sve jaču ljubav prema šahu a bilježio sam i sve bolje rezultate u omladinskoj konkurenciji. Na nesreću, mjesec oktobar mi je teško pao zbog očeve smrti a to se desilo na dan kad sam prvi put kročio u zdanje Ekonomskog fakulteta. Leso je volio šah i nadao se da će moći da prati predstojeće borbe i vidi na djelu najbolje jugoslovenske igrače ali život, koliko god da je lijep, zna da završnim činom iznenada pogasi svjetla na pozornici ljudskih sudbina…
Stigao je novembar i šahisti su polako pristizali sa raznih strana. Sjećam se da sam sa posebnim interesovanjem posmatrao Boru Ivkova koji je uspio da se oporavi od šoka na Kapablankinom memorijalu u Havani koji je završen krajem septembra te godine. Svoju sjajnu igru i zasluženu pobjedu prokockao je najtežim previdom u životu kad je u dobijenoj poziciji protiv G. Garsije previdio mat u dva poteza. Time je sebe bacio na četvrto mjesto iza Smislova, Fišera i Gelera…
Došao je i dan početka šampionata a zanimljivo je da je iste godine od 7. II – 6. III u Novom Sadu održan 20. Šampionat SFRJ (pobijedio velemajstor Milan Matulović). Zbog opterećenih termina u idućoj godini ŠSJ je odlučio da u novembru 1965. godine Titogradu povjeri organizaciju šampionata za 1966. godinu.
Svečano otvaranje u adaptiranoj dvorani nekadašnjeg hotela „Radovče“ proteklo je uz ogromno interesovanje publike koja je dugim aplauzom pozdravljala učesnike šampionata. Već na samom startu bilo je jasno da će miljenik domaćih ljubitelja šaha biti Svetozar Gligorić, čovjek koji je ratne godine proveo u Crnoj Gori. Pred početak II Svjetskog rata Dr Niko Miljanić doveo je sa sobom šesnaestogodišnjeg Gligorića koji je rano ostao bez oba roditelja. Brinuo je o njemu kao o svom sinu i tek 1943. godine dopustio mu je da se priključi partizanima. Po završetku rata Gliga je stigao na oslobođeno Cetinje zajedno sa Božidarom Kažićem. Ostali su par mjeseci i početkom 1946. obojica su otišli u Beograd. Prvi šahovski prvak Crne Gore Božidar Kažić tu je započeo uspješnu karijeru novinara u TANJUG -u, medunarodnog šahovskog sudije i dugogodišnjeg potpredsjednika FIDE.
Gligorić je već 1947. godine pobjedama na Prvenstvu SFRJ u Ljubljani i na turniru u Varšavi, ispred Smislova i Boleslavskog, najavio brzi međunarodni uspon, kojim će istovremeno započeti i srebrni svjetski period jugoslovenskog šaha. Zato je Gligorićev dolazak u Titograd imao takav odjek i zato je Gligorić pobijedio na šampionatu i dao snažan impuls razvoju šaha u Crnoj Gori. Tu sam se upoznao sa Gligom i njegovom suprugom Danom i ubrzo smo postali iskreni i bliski prijatelji. Sa Gligom sam putovao više puta na najdužim relacijama i gdje god bi došli, od Moskve do Sofije, od Njujorka do Los Anđelesa i Londona, uvijek bi bio okružen pažnjom domaćina a on bi uzvratio na engleskom, njemačkom, ruskom…
O njegovim rezultatima i uspjesima skoro je sve zabilježeno a ja sam ovdje želio da predstavim Gligu kroz jedan surovi čin koji je preživio u poznijim godinama, što podsjeća na to vrijeme zla iz kojeg još nijesmo izašli. Skraćeno ću prenijeti dio teksta iz moje nove knjige koju sam posvetio Fišeru.
„ U pozne sate, vješto odabrane pravoslavne noći 2003. godine, kad ljudi slave i isključeni su iz javnih zbivanja, dva maskirana kriminalca i provalnika upala su u kuću Svetozara Gligorića, pošto su prethodno isključili alarmni sistem. Gliga ga je instalirao poslije snrti svoje supruge Dane, kad je ostao sam i plašio se za svoju bezbjednost. To je bio zahtjev vremena kad je zlo na dvije noge haralo po džunglama na asfaltu nekad mirnih jugoslovenskih gradova.
Te kobne noći, osamdesetogodišnji slavni šahista, iznenada se trgnuo u krevetu, u podsvjesnoj želji da se oslobodi košmarnog sna. Ustvari, to je bio osjećaj čovjeka koji je za sobom ostavio najčasniji trag i nije umio drukčije da protumači tu uznemirenost. A kako bi i mogao pomisliti da je to početak njegove najteže noći u životu? Dvojica noćnih strvinara bacili su sa čovjeka jorgan kojim je bio pokriven i sablasnim izgledom uvjerili ga da je njihovo prisustvo proizvelo tu noćnu moru.
Gliga je nazreo dvije siluete u tami a onda je zadobio lakši udarac pesnicom ispod oka. Tražili su zlato, devize, dinare, pretresali po kući, vrijeđali, zastrašivali i prostački udarali legendu jugoslovenskog i svjetskog šaha. Banditi vjerovatno nijesu znali da je banka, u onim prevarantskim akcijama, prije njih otela sav novac ovom čovjeku koji je tada lutao po Beogradu da pozajmljuje novac za operaciju svoje bolesne supruge. U tako jadnom stanju uspio je da izgovori – Ima tu nešto novca, a dole je zlatna ogrlica moje pokojne supruge. To je sve što imam i uzmite ali me nemojte povređivati. – Lažeš – povika jedan od dvojice lešinara – to ćemo tek vidjeti. Zatim je širokom lepljivom trakom vezao žrtvu za stolicu i to maltretiranje potrajalo je do pred zoru. Prevrnuli su stan naopačke i iznenada nestali bez traga.
Gligorić je ipak ostao živ. Doteturao se do telefona da potraži pomoć. Slučaj je brzo odjeknuo u javnosti ali na tome je stalo sve jer je istraga pokazala svoju nemoć. Gliga je prošao sa nekoliko podliva na glavi i svakako je moguće da je i to doprinijelo stvaranju trombova kao podsticaju moždanog udara od čijih posledica je umro 14. VIII 2012. godine. Na kraju ću navesti da smo na njegovu sahranu, od šahista van Srbije, došli samo internacionalni majstor Dr Ljubo Živković i ja i da sam imao čast da sa trojicom kolega iznesem kovčeg sa tijelom dragog čovjeka i prijatelja iz kapele na pogrebna kolica…
Ovaj događaj potvrđuje postojanje dva ekstremna karaktera u ljudskom rodu :
„Samo se ljudi najuzvišenijeg i najnižeg karaktera ne mijenjaju“ (Konfučije)
(Preneseno sa fejsbuk stranice velemajstora Božidara Ivanovića)