
„64“, Moskva, 2000
Boris Spaski

Mnogo godina ranije morao sam da pišem o četiri osobine koje određuju snagu šahovskog majstora: talentu, karakteru, zdravlju i specijalnoj pripremi. One, naravno, nisu nešto nepromjenjivo, zahtijevaju stalno usavršavanje i razvijaju se. Spaski se dobro uklapa u ovaj skup zahtjeva. Njegov veliki talenat govori sam za sebe: sa 16 godina mladi majstor stiče međunarodno priznanje, a sa devetnaest već učestvuje na turniru kandidata za meč sa svjetskim šampionom. Ima i borben karakter. Zar bi inače mogao da postigne uspjeh u tako teškim mečevima? Čelično zdravlje Spaskog dobro je poznato. A kako stoji stvar sa specijalnom pripremom? Vjerovatno zadovoljavajuće, ali da li to garantuje šahovsku dugovječnost?
Nerijetko sam pisao o dvije funkcije koje šahovski majstor obavlja dok sjedi za šahovskim stolom. Prva funkcija je računanje varijanti. Već sa 20 godina majstor to dobro radi i do otprilike 35. godine uspješno ispunjava tu dužnost. Druga funkcija – sposobnost za samoprogramiranje – razvija se kasnije i u različitoj mjeri. Sa 30 godina (rijetko ranije) majstor počinje da se dobro snalazi u tome, ali tek nakon 45. godine i ta sposobnost slabi.
Dakle, kada šahista pređe četrdeset petu, mora, kako vozači kažu, „ispustiti vodu“. Optimalna snaga šahovskog velemajstora obično se dostiže između 35. i 38. godine. Lako je razumjeti da dugovječnost šahiste najviše zavisi od sposobnosti za samoprogramiranje. Drugim riječima, šahovski majstor mora biti u nekoj mjeri istraživač.
Spaski je veliki šahista. Ali koliko će se godina zadržati na svom borbenom položaju? Po mom mišljenju, to prije svega zavisi od toga da li će uspješno dokazati sebe kao istraživača.
-Nastaviće se tekstom o Fišeru-