ŠAH KAO IZVANNASTAVNA AKTIVNOST U OSNOVNIM ŠKOLAMA
Diplomski rad
Saša Martinović
Zagreb, 2018.
Šah kao igra
Osim navedenih pedagoških prednosti bavljenja šahom, Pavičić Vukičević (2013) uočava i onu da je šah u svojoj suštini igra te povezuje šah s pozitivnim aspektima igre općenito. U svojoj knjizi Homo Ludens, Huizinga (1992, prema Pavičić Vukičević 2013) govori o povijesnoj važnosti igre za čovjeka, zaključujući da igra zapravo prethodi razvoju kulture. Pritom ističe tri bitne dimenzije igre :
- biologijska dimenzija
- psihologijska dimenzija
- ludička (kulturna) dimenzija
Biologijska dimenzija podrazumijeva fiziologijski uvjetovane psihičke reakcije kao što su: opuštanje od viška životne snage, nagon za oponašanje, priprema za ozbiljnije aktivnosti, strast za vladanjem, želju za nadmetanje s drugima, vježbe za samosvladavanje, nadoknađivanje za nešto neostvarivo i dr.
Psihologijska dimenzija igre odnosi se na spoznaju čovjekova duha, zahvaljujući kojemu igra postaje moguća. Kroz igru čovjek nadilazi oblasti fizičkoga, što se vidi zaluđivanjem čovjeka za igru kroz razne intenzitete napetosti, radosti i razonode. Igra često nije razumna pa se u ovoj dimenziji uviđa da je čovjek često i sam nerazumno biće.
Kulturna dimenzija igre je sveprisutna. Prema ovom aspektu, igra je sastavni dio kulturnog života te je društveno konstruirana smislena aktivnost. Igru je stvorio čovjek pa stoga ona sadrži sve sastavnice zajedničkog ljudskog života. (Huizinga 1992, prema Pavičić Vukičević 2013)
Analizirajući ova tri aspekta, Pavičić Vukičević (2013) zaključuje da šah u sebi nosi sve te komponente, a osim toga nadodaje i očiglednu prednost šaha kao igre, a to je da su igre općenito zabavne. O igri, kao imanentnoj ljudskoj potrebi pomoću koje se održava psihička ravnoteža, pisao je i Piaget (1981). Opisao ju je kao ugodnu i opuštajuću aktivnost kojoj se čovjek predaje kako bi se udaljio od svakodnevne rutine.
Isti zaključak možemo donijeti i razgovarajući s ljudima kojima je šah hobi. Većini šah služi za relaksaciju od svakodnevnih obveza i samoostvarivanje kroz nadmetanja s drugima. Time je vidljiva biologijska dimenzija igre. Također, kroz strastveno igranje šaha, igrači prolaze kroz emocije napetosti, radosti i razonode, što čini psihologijsku dimenziju šaha. I za kraj, kulturna dimenzija šaha je očigledna jer se ljudi uz šahovska natjecanja neprestano druže i zabavljaju, te je mnogima šah sastavni dio života.
Šah i neuroznanost
Može se postaviti pitanje o tome zašto bi šah uopće imao neki utjecaj na kognitivni razvoj djeteta. Logičan odgovor na to pitanje Ferguson (1999) pokušava naći u interdisciplinarnim neuroznanostima. Kao jednostavan razlog tome se može pretpostaviti da šah pomaže stvaranju sinaptičkih veza u mozgu te rastu dendrita. Tu pretpostavku elaborirala je i Pavičić Vukičević (2013) povlačeći paralele s tezama koje je iznio Jensen u knjizi Poučavanje s mozgom na umu (2005). Jensen je objasnio da se moždane funkcije obogaćuju kroz čitanje, jezik, motoričku simulaciju, umjetnost, razmišljanje i rješavanje zadataka.
Evidentno je da se neke od tih aktivnosti, osobito razmišljanje i rješavanje problema, prepoznaju i u šahu pa se prema tome može zaključiti da i šah obogaćuje moždane funkcije. Vrlo slično igranju šaha je i učenje novog jezika. Tako je strukturalist i lingvist Ferdinand de Saussure (1959, prema Pavičić Vukičević, 2013) iznio teoriju po kojoj objašnjava sličnosti jezika i šaha, uspoređujući pravila šaha s gramatikom jezika. Poanta je da šah ima svoj zatvoreni sustav pravila, isto kao što ima i svaki jezik.
U oba slučaja, usvajanje tih pravila, čovjeku otvara nove mogućnosti. Iz toga proizlazi zaključak da „duboke metajezične i metalogičke strukture, koje dijete usvaja učeći šah, stvaraju trajne metastrukture kao obrasce koji omogućuju razvoj misaonih vještina višeg reda. Jednom ustanovljen obrazac otvara niz mogućnosti za uspješno prihvaćanje, ali i kreativno stvaranje drugih mentalnih obrazaca koje čovjek usvaja tijekom cijelog života“. (Pavičić Vukičević, 2013, 2)
Prednosti šaha uočene kod praktičara
Kasnije ćemo u ovom radu prikazati studije koje su kroz znanstvenu metodologiju istraživale prednosti bavljenja šahom. No, s obzirom da postoji i tisuće šahovskih učitelja diljem svijeta, zanimljivo je čuti i njihova iskustva. Velemajstor Dizdar (2014), koji je i sam ugledni šahovski trener te dugogodišnji voditelj projekta „Šah u škole“ u Hrvatskoj, sabrao je iskustva i mišljenja iz šahovske prakse te izveo sljedeće zaključke:
1) Šah uči vještini rješavanja problema.
2) Šah nagrađuje ustrajnost i strpljivost u rješavanju zadataka.
3) Šah potiče originalnost, inventivnost i imaginaciju.
4) Šah razvija samopouzdanje, realnu procjenu vlastitih sposobnosti i poštovanje prema protivniku.
5) Šah uči odgovornosti.
6) Šah je model svijeta u stalnim promjenama.
7) Šah razvija memoriju.
8) Šah zahtijeva sposobnost kvalitetne obrade informacija i brzog donošenja odluka.
9) Šah brzo razotkriva površnost, brzopletost i druge negativne aspekte u ponašanju
10) Šah uči logičkom i djelotvornom razmišljanju.
11) Šah povezuje djecu neovisno o socijalnom i ekonomskom statusu obitelji i sredine iz koje potječu.
12) Šah pomaže u socijalizaciji i sprječavanju štetnih navika.
13) Šah prelazi granice i otvara vrata cijeloga svijeta.
14) Šah štiti od štetnih utjecaja u virtualnom svijetu.
15) Šah je zabavan.
-Nastaviće se-