Odlomci iz knjige „Rebel Queen“ Suzan Polgar (2.nastavak)

Očeve obrazovne teorije
Do trenutka kada sam se pojavila 19. aprila 1969. godine, moj otac je već razvio elaborate metodu za podsticanje brilijantnosti kod djece od malih nogu. Pored toga, moji roditelji su zvanično odlučili da budem njihov prvi eksperiment. Ne samo što bih bila školovana kod kuće, što je u to vrijeme u Mađarskoj bilo gotovo nepoznato, već bi moje obrazovanje bilo fokusirano na jedan predmet – koji su oni odlučili za mene. Kako se ispostavilo, nisu morali da donesu tu odluku.

Prva posjeta šahovskom klubu
„Tražite li partnera za igru?“ upitao je jedan  od igrača mog oca.
„Da, ali ne za mene, ne. Za nju“, rekao je, gledajući dolje prema meni.
Muškarci su eksplodirali od smijeha, što me iznenadilo. Šta je moj tata rekao da je bilo tako smiješno?
„Da, stvarno, moja ćerka želi da igra. Može li neko da igra sa njom?“
Većina muškaraca se samo vratila svom radu. Pretpostavljam da su mislili da je moj otac  lud, ali on nije odustajao. Prošao je kroz salu za igru, nikada ne puštajući moju ruku, ljubazno pitajući svakog igrača da li bi se složio da odigra partiju sa njegovom malom djevojčicom.
„Mislim da će vas iznenaditi“, rekao je jednom od njih. „Znam da hoće.“
Na kraju je jedan stariji čovek pristao da sjedne i igra sa mnom, vjerovatno samo da moj otac prestane da ga pita. To je izazvalo još jedan krug smjeha i zadirkivanja od drugih muškaraca. „O, igraćeš sa malom djevojčicom?“ jedan od njih je komentarisao svom protivniku. „Zašto, umoran si od gubitka od muškaraca?“

Odigrala sam nekoliko partija tog popodneva sjedeći na stolici na kojoj su bila dva telefonska imenika, ali se detalja partija ne mogu sjetiti. Znam da sam nekoliko njih pobijedila. Međutim, ono što mi je ostalo u sjećanju jeste reakcija starijih igrača. Svaki put kad bih odigala dobar potez ili izbjegla neku zamku koju mi je protivnik postavio, publika bi se nasmijala – ne na onaj način na koji su se smijali mom ocu, već od iznenađenja i odobravanja, kao da su me tapšali po leđima. U tim trenucima, osjećala sam se posebno i moćno, kao kraljica iz bajke spremna da osvoji svijet.

Igranje protiv Talja u Moskvi
U Moskvi smo posjetili međunarodni turnir na kojem je učestvovao Mihail Talj. Bila sam još uvijek prilično stidljiva kao trinaestogodišnjakinja, a pomisao da priđem njemu bila je previše za mene. Osjećajući to, moja majka je intervenisala. Prišla je Talju dok je hodao hodnikom i pušio cigaretu, što je često radio. Predstavila se kao moja majka i objasnila da je moj san da odigram partiju blic šaha s njim, ako bude imao vremena. Njegove oči su zasjale. Očigledno je znao ko sam. Biće mu zadovoljstvo, rekao je.

Vrlo sam se uzbudila. Jedva sam mogla da zamislim šta će se desiti. Nestao je iz našeg vidokruga da bi nastavio svoj turnirsku partiju. Kratko zatim, izašao je i rekao: „Spreman sam za blic.“ Ponudio je svom protivniku remi samo da bi mogao da igra sa mnom.

Nije mi se činilo stvarnim. Talj – jedan od najvećih igrača koji je ikada igrao šah – zapravo je čuo za mene. Još bolje, radije bi igrao sa mnom nego nastavio svoju mnogo važniju partiju na zvaničnom turniru. To je jednostavno bilo nevjerovatno. Mogu samo da pretpostavim njegove razloge zašto je seo sa mnom. Možda je bio radoznao koliko sam dobra. Ili je možda bio jednostavno ljubazan. Vjerovatno je bilo i jedno i drugo.

Još uvijek mogu da se sjetim na koji je siguran način pomjerao figure, dokaz života provedenog za šahovskom tablom; velike očigledne izraze na njegovom licu kad je procjenjivao poziciju; i njegovu čudnu desnu ruku, koja je bila deformisana od rođenja zbog urođene mane. Na osnovu njegovog stila igre, zamislila sam da bi njegova ličnost mogla biti malo stroga, ili čak pomalo neprijateljska. Drago mi je što sam se razuvjerila. Tokom čitave partije pokazivao mi je samo toplinu i ljubaznost, začinjavajući naše partije šalama i zabavnim komentarima.

Dok smo brzo igrali poteze u seriji partija, masa ljudi je opkolila sto, što me malo nerviralo. Ali anksioznost je bila mala cijena za provođenje vremena sa jednim od mojih heroja. Jedva sam čekala da se vratim u svoj šahovski klub u Budimpešti i kažem svojim prijateljima da sam testirala svoje sposobnosti protiv velikog maga šaha. Da li će mi vjerovati?

Iznenadila sam samu sebe u prvoj partiji, žrtvujući dvije figure u Taljevom stilu, i natjerala ga na remi vječitim šahom, što je izazvalo osmijeh odobravanja bivšeg šampiona. Nakon toga, Talj je preuzeo kontrolu, pobijedivši preostale partije. Ali nije mi bilo žao. Provela sam najbolje vrijeme u svom životu.

-Nastaviće se-