
„64“, Moskva, 2000
Hose Raul Kapablanka
Veliki šahista
Kapablanka je bio najslabiji u otvaranjima, i čitalac će se o tome uvjeriti proučavajući ovu knjigu. Prikazane varijante otvaranja su zastarjele, da, ali to nije od velike važnosti. Autor udžbenika daje čitaocu opšte savjete kako da pređe onu fazu partije u kojoj je on sam bio slabiji. Ovaj dio knjige je nesumnjivo iskreno napisan i od njega dobijamo predstavu o tome kako je Kapablanka igrao otvaranja — nastojao je da pravi „logične“ poteze. Put je, uopšte, klizav, jer šta su to „logični“ potezi? Očigledno, to su potezi koji izgledaju logični prema savremenim shvatanjima šaha.
Ako se krene tim putem, nikada se nećemo naći u situaciji da otkrijemo nove ideje u teoriji otvaranja! Kapablanka ih nije ni tražio, jer je znao da će nakon otvaranja doći središnjica i završnica, u kojima će se njegova snaga pokazati… Vjerovatno nije potreban ni pokušaj traženja novih ideja u otvaranjima neiskusnim šahistima, njima je korisnije da proučavaju središnjicu i završnicu. Tu se možemo potpuno složiti sa autorom udžbenika. Kapablanka je bio odličan u objašnjavanju središnjice. Ponekad su njegovi komentari, kada razmatra neku poziciju, djelovali previše opšti, a on je davao malo varijanti. U stvarnosti, to je bio suptilan pedagoški trik — želio je da podstakne čitaoca da samostalno razmišlja. Kao pravilo, ovi komentari su se zasnivali na preciznoj analizi, a varijante nisu bile date samo zato što su trebale biti otkrivene od strane čitaoca.
Kapablanka je briljirao kada je objašnjavao završnicu. On je izdvajao najvažnije, pa su njegovi komentari djelovali jednostavno! Pogriješio sam: kada sam, na molbu izdavača, počeo proučavati ovu knjigu, zažalio sam u početku zbog svoje slabosti: zašto sam pristao, jer rad na šahovskom programu zato ići sporije… Ali ubrzo mi se raspoloženje promijenilo: uvjerio sam se da bi, da su Kapablanku zamolili da sastavi algoritam za šahovsku igru, on napravio približno isti algoritam kao i autor ovih redaka. U tom pogledu, zanimljiva je polemika sa E. Znoskom-Borovskim: pri ocjeni pozicije, Kapablanka je na prvo mjesto (za razliku od široko rasprostranjenog mišljenja) stavljao odnos materijala, a na drugo — kontrolu polja. Ja sam do tih shvatanja dolazio mučnim putem.
Da je Klod Šenon 1949. godine imao pravi udžbenik, a ne neki običan ‘samo-učitelj’ šahovske igre, rad matematičara — autora šahovskih programa, koji su preuzeli Šenonovu ocjenu funkcije, bio bi za četvrt vijeka uspješniji. Sada u programu koji se razvija po mom algoritmu, završen je podprogram za korišćenje biblioteke otvaranja; ta biblioteka je otprilike slična onoj koju Kapablanka navodi u svom udžbeniku. On smatra da šahista ne treba da pamti varijante otvaranja, već da traži dobar potez. Mi se nadamo da će naš program takođe igrati na sličan način!
Kartoteka završnica biće značajna. To će u velikoj mjeri olakšati računaru da pronađe potez u tehničkoj završnici, jer će mašina znati koju poziciju treba da postigne i njenu procjenu. Sa velikim zadovoljstvom sam pročitao kod Kape: „Razmotrili smo… te pozicije koje treba dostići kako bi se postigao konačni rezultat.“ To je zaista prava pronicljivost!
A sada, na kraju, nekoliko riječi o ljudskim osobinama velikog šahovskog majstora.
Naravno, kao svaki genije, Kapablanka je bio pomalo samouvjeren, bio je svjestan svoje izuzetnosti, ali to mu nije smetalo da bude ljubazan, iako ne uvijek… Ako je smatrao da je nečim uvrijeđen, njegova španska krv je počela da kulja, oči su mu zasijale, uzbuđivao se, i tada je preostalo samo strpljivo čekati da oluja prođe. On je mogao i da mrzi, i tada nije mogao da kontroliše svoja osjećanja. U januaru 1935. godine, u sovjetskoj ambasadi u Londonu (ona se i sada nalazi na istom mjestu, u Kensington Palace Gardens 13), sa dozvolom I.M. Majskog, sa S.O. Vajnštajnom smo primili Kapablanku na čaj. Brzo je pristao da učestvuje na međunarodnom turniru u Moskvi, i činilo se da će razgovor brzo završiti. Ali, samo što je Vajnštajn nesmotreno upitao našeg gosta o mogućnosti održavanja revanš meča sa Aljehinom, započeo je uzbuđeni monolog, iz kojeg smo saznali čitavu istoriju svađe sa Aljehinom i sve nepravde koje je svjetski šampion počinio prema našem sagovorniku. Kapa je otišao tri sata kasnije…
Za šahovskom tablom Kapablanka je uvijek djelovao dostojanstveno, znao je da pobjeđuje, ali i (što je bilo rijetko) da gubi. Ipak, čini mi se da su postojali neki nedostaci u njegovom šahovskom obrazovanju. Na primjer, bio sam pomalo šokiran kada je, u izgubljenim pozicijama pri vremenskoj oskudici protivnika, počeo da igra blitz (a on je imao vremena na časovniku!) u nadi da će njegov partner napraviti grešku zbog cajtnota, a blitz je igrao izvanredno. Ali kako to osuditi? To mu je bila poslednja šansa!
I van šaha Kapablanka je bio očaravajući. Bio je živ, simpatičan čovjek, ništa ljudsko (samo što nije pušio) nije mu bilo strano. Uvijek je bio ljubazan prema mladim šahistima (ako nisu bili previše nadmeni) i možda zato je bio ljubazan i prema meni. Kada je u martu 1935. godine, u loži Teatra opere i baleta im. S.M. Kirova u Lenjingradu (u toku je bila predstava baleta „Don Kihot“ sa J.M. Lukom) Kapablanka vidio moju buduću ženu, on je tiho rekao Vajnštajnu (ali tako da svi čuju): „ Еt bonne, et belle“ („I lijepa, i zgodna“). Htio je da nam kaže nešto prijatno…
Bio je prijatelj sovjetskih šahista. Uvijek je dolazio kod nas, nikada nije odbio poziv za prijeme u sovjetskim ambasadama. Obično je rijetko komentarisao partije, ali u Moskvi ga je zaista privukla šahovska atmosfera, i rado je diktirao bilješke za partije za sovjetska izdanja.
Kapablanka je volio honorare, ali je svoju ljubav prema njima pokazivao vrlo vješto, ne gubići dostojanstvo. „Ako ne budem tražio visok honorar“, objašnjavao je jednom nezadovoljnom administratoru, „šta onda mogu da očekuju drugi majstori? Ne mogu da ne mislim o njihovim interesima“.
Kapablanka kao čovjek mogao je da bude različito doživljen, ali niko ni tada, ni sada, ne može da ne prizna njegov nevjerovatan šahovski talenat. A autoru ovih redova ostaje da se pridruži autoritativnom mišljenju Aljehina: nikada ranije nije bilo takvog genija i vjerovatno neće biti nikada.
7.Великий шахматист. Х.Р. Капабланка. Учебник шахматнойигры. Предисловие. М.,
«Физкультура и спорт», 1975.
(Kraj teksta o Kapablanki, nastaviće se tekstom o Aljehinu)