Meč stoljeća: Kada je šah pisao istoriju u Beogradu

Piše: GM Emil Sutovsky

Danas, tačno prije 55 godina, svi najjači šahisti svijeta okupili su se u Beogradu na jedinstvenom takmičenju, koje je odmah dobilo naziv „Meč stoljeća“.

Reprezentacija SSSR-a protiv ostatka svijeta. U doba Hladnog rata, ovakav duel nije mogao a da ne privuče pažnju svih – a jugoslovenska vlada, koja je izdvojila 100.000 dolara za organizaciju takmičenja, sigurno nije zažalila zbog svoje odluke. Čitava svjetska šahovska elita, tri generacije igrača. Po prvi put u istoriji, dvadeset najboljih igrača svijeta našlo se na jednom mjestu. Sa posebnim nestrpljenjem iščekivao se nastup Fišera, koji prethodne tri godine nije odigrao nijednu partiju sa vrhunskim protivnicima, ali je i dalje ostao superzvijezda.

O snazi sovjetskog tima govori činjenica da se Botvinik, na svoje iznenađenje, našao tek na osmoj tabli, Talj na devetoj, Keres na desetoj, dok je Štajn ostao čak i bez mjesta u glavnoj postavi. Mihail Moisejevič bio je uvrijeđen i čak je razmišljao da se povuče iz takmičenja, ali je odlučio da ne iznevjeri sovjetski šah. Tim ostatka svijeta bio je manje ujednačen, ali su se svi borili sa velikom energijom – tek što se vratio u vrhunsku formu Fišer, zatim moćni Larsen, već etablirani elitni igrač Portiš, mlada nada Hort (koji je, na iznenađenje mnogih, dobio visoku četvrtu tablu), te iskusni veterani Najdorf i Reševski. Svi su bili spremni na borbu i puni optimizma.

Unutar oba tima nije bilo mira – u ekipi svijeta se to najviše ispoljilo kroz spor između Larsena i Fišera oko prve table (pretpostavljam da je Fišer u početku bio spreman da je prepusti, jer se još uvijek nije osjećao sigurno protiv Spaskog, ali je želio da naglasi da je, uprkos svemu, upravo on najbolji igrač Zapada). S druge strane, unutar „ujedinjene sovjetske ekipe“ bilo je unutrašnjih sukoba – jer je ovaj meč imao veliki simbolični značaj, pa i hijerarhija igrača bila osjetljivo pitanje.

Iz današnje perspektive, raspored igrača izgleda sasvim logično, iako pomalo iznenađuje što su Tajmanov i Smislov bili ispred Štajna i Talja (ali njihovi rezultati u meču pokazuju da je odluka bila ispravna). Siguran sam da nije prošlo bez uticaja ljudi koji nisu imali veze sa šahom. U tom trenutku, Elo rejting sistem još nije bio opšteprihvaćen, što možda i nije bilo loše. Kako god bilo, postave su objavljene, i meč je mogao da počne.

Naravno, prognoza nije nedostajalo – o tome je mnogo napisano u zanimljivoj knjizi „Meč stoljeća“, koja je nakon bjekstva Korčnog postala prava bibliografska rijetkost. U današnje vrijeme skoro sve se može pronaći na internetu, pa svakako preporučujem ovu knjigu – sadrži sve partije, atmosferu događaja i intervjue sa svim igračima. Većina prognoza je predviđala tijesnu pobjedu sovjetskog tima, što se i obistinilo.

Posebno se istakao Keres, koji je nadigrao jugoslovenskog velemajstora Ivkova rezultatom 3-1 (a treba napomenuti da Borislav nije bio pozvan samo kao domaćin – u to vrijeme bio je jedan od najjačih šahista svijeta i 1965. godine je čak igrao u mečevima kandidata!). Botvinik je pobijedio Matulovića minimalnim rezultatom (iako je po pozicijama mogao osvojiti 3,5 poena iz 4), Tajmanov je bio bolji od Ulmana (2.5:1.5, i opet je moglo biti više), Smislov je remizirao sa Reševskim, ali je pobijedio Olafsona, koji je ušao kao zamjena, dok je Geler izvojevao pobjedu u teškom meču protiv Gligorića.

U timu svijeta, briljirao je Fišer – sjajna igra protiv Petrosjana i zasluženih 3:1. Larsen, koji se revanširao Spaskom za svoj bolni poraz, a zatim pobijedio i Štajna u još jednoj legendarnoj partiji. Hort, na opšte iznenađenje, savladao je Polugajevskog.

Konačan rezultat: 20.5:19.5 za SSSR, ali uz težak poraz sovjetskog tima na prve četiri table, dok su dominirali na nižim tablama.

Meč je dobio ogromnu medijsku pažnju. Partije su bile spektakularne (samo jedan brzi remi u 40 mečeva) i nezaboravne. Desetak njih ostalo je toliko upečatljivo da bi ih svaki ozbiljan šahista, koji je odrastao uz šahovske knjige, mogao prepričati do najsitnijih detalja.

Blistav događaj, koji je ponovljen 1984. godine, ali nije izazvao isti interes iz više razloga. Međutim, prije 55 godina, to je bio spektakl kakav se rijetko viđa. Nažalost, sačuvano je vrlo malo filmskih snimaka – ali možda moji prijatelji iz bivše Jugoslavije imaju neke arhivske materijale koje bi mogli podijeliti.

Djeca 21. vijeka vjerovatno neće moći osjetiti posebnost tog događaja. Ali to je bio jedan od onih rijetkih trenutaka kada je spektakularan naziv u potpunosti odgovarao događaju. Meč stoljeća. Na Zapadu se taj naziv obično koristi za duel Fišer-Spaski iz 1972. godine, i slažem se s tim, iako je Beograd bio zaista poseban.

Pogledajte pažljivo fotografiju – jedini put u istoriji na istom snimku našlo se šest svjetskih prvaka. Nažalost, Fišer, u svom maniru, propustio je fotografisanje.

Crno-bijela fotografija doživljavala je svoje posljednje dane, dok je crno-bijela šahovska tabla izlazila na scenu. Uskoro će čitav svijet biti fasciniran Fišerom, zatim će uslijediti dueli Karpova i Korčnoja, a malo kasnije i epske borbe sa Kasparovom.

Nije bilo potrebe za izmišljenim sadržajem – sama istorija stvarala je spektakl. A ta neponovljiva sedamdeseta počela su upravo ovim nevjerovatnim mečom, čiji video snimak objavljujem u nastavku.

(Preneseno sa fejsbuka)