Genna Sosonko: Pouzdana prošlost – Profesor Max Euwe 1901–1981 (52. nastavak)

2003 New in Chess Alkmaar

(52. nastavak)

Dok se Zapad prilično brzo oporavio od šoka Aljehinovog poraza, a šahovski svijet zauzeo stav opreznog iščekivanja, Sovjetski Savez napravio je potpuni zaokret – što je, zapravo, bilo karakteristično za politiku te vlade uopšte. U ovoj zemlji jedino što je bilo važno bila je stvarnost, nepobitne činjenice, i jedino u šta su vjerovali bila je snaga. Istorija  zemlje bila je podložna stalnoj reviziji: heroji su postajali izdajnici i prodane duše; rjeđe se moglo dogoditi obrnuto. Aljehin, kojeg je sovjetska štampa osudila kao monarhistu i bijelog gardistu, sada je bio svrgnut i kao šahista, nakon što je izgubio meč od Evea, dok je novi svjetski šampion, nasuprot tome, bio uzdignut na dotad neviđene visine.

Jakov Rokhlin, poznati sovjetski šahovski funkcioner, napisao je nakon meča: „Eve naglašava da predstavnici takozvanih kombinacionih namjera često previše površno gledaju na usklađivanje napadačkih i odbrambenih ideja. Ovo prelazak ‘demarkacijske linije’ zahtijeva temeljitu pripremu.“

Ovo nije samo uslovljeno trenutnim tehničkim nivoom šahovske umjetnosti, već i istorijskim razvojem šaha. […] Neka prođe nekoliko godina, i svjetski šampion Euwe će dati ono što se od njega traži i očekuje za istoriju šaha, tj. neke vrhunske nagrade na međunarodnim turnirima. Tada cijela dramatična epizoda njegove borbe s Aljehinom više neće izgledati sumnjivo. Šahisti širom svijeta će, međutim, dugo raspravljati o tome ko je bio najveći genije početka vijeka – titanski Lasker, intuitivni Kapablanka, inspirisani Aljehin ili metodični Euwe.“

Ovo je, naravno, prilično snažna tvrdnja. Euwe nije bio šahovski genije, ali je bio genije organizacije, logike i reda. Moto fudbalskog trenera: „Red pobjeđuje klasu“ objašnjava mnoge Euweove uspjehe – prije svega njegovu pobjedu u meču za svjetskog šampiona. Ali sve te kvalitete nisu dovoljne da čovjeka učine svjetskim šampionom. Procjenjujući svoje šanse za osvajanje svjetskog šampionata, Polugajevski je napisao, u svoje vrijeme, da mu nedostaje ono što su Fišer, Karpov i Kasparov posjedovali – ta borbenost, taj „instinkt ubice“ za tablom. „S druge strane“, sugerisao je, „ni Euwe, ni Smislov, ni Petrosjan nisu posjedovali takvu razarajuću energiju.“

Teško mi je da se složim sa tim. Svi svjetski šampioni koje Polugajevski pominje imali su tu energiju, tu agresivnost, u periodima svojih najvećih dostignuća. Max Euwe takođe, ispod svoje apsolutne korektnosti, vaspitanja, manira i poznavanja mnogih jezika – svih onih stvari koje uzimamo kao dio zapadne civilizacije – skrivao je taj instinktivni, agresivni mačizam, destruktivnu psihu rođenog borca i ratnika. Bez te žeđi za pobjedom, tog unutrašnjeg uvjerenja o superiornosti i želje da je demonstrira, bez takvih ambicija, nemoguće je osvojiti meč za svjetskog šampiona.“

Sredinom 1950-ih, daleko nakon vrhunca svoje karijere, Euwe se jednom našao analizirajući neku poziciju s trojicom vodećih holandskih šahista, tokom čega je Donneru uputio oštar ukor. Donner se, braneći se, usprotivio: „Ali i vi ponekad pravite greške.“ Na što je Euwe odgovorio: „Da, Heine, pravim – ali nikada ne smijete zaboraviti da ja razumijem šah bolje nego vas trojica zajedno.“ Neobične riječi za Euwea. Ali ova ili slična misao, neizrečena riječima, bila je osjećaj duboko ukorijenjen u njemu.

Zadržao je te ambicije, taj osjećaj – da pokaže svoju superiornost, da pobjeđuje! – i duboko u svojim poznim godinama. To je bilo očigledno čak i mladim igračima koji su ga susretali za šahovskom tablom, čak i tokom posljednje decenije njegovog života. Osjetio sam to i ja, kada smo igrali naš meč.

Dvije godine nakon što je Euwe izgubio meč 1937. godine, Sovjetski Savez je ponovo doživio nagli zaokret u svom stavu prema Maxu Euweu, koji je u međuvremenu već bio bivši svjetski šampion. Svaka šahovska publikacija tada je citirala Aljehinove riječi: „Posudio sam Euweu titulu šampiona na dvije godine.“ Aljehinov poraz u meču 1935. godine tada je objašnjen pretjeranim konzumiranjem alkohola.

Aljehin je već ranije bio poznat po tome da pije: ponekad prije partije, ponekad tokom nje – kao, na primjer, tokom turnira u Cirihu 1934. godine. Euwe je sam vjerovao da je „tokom meča 1935. godine Aljehin vjerovatno pio prije 18. partije (koja je završena remijem), sigurno prije 21. partije (koju je Aljehin izgubio), i prije 30. partije (koja je završena remijem). […] Možda je bilo i drugih slučajeva koje nisam primijetio“, napisao je, „ali je isto tako moguće da ih je bilo manje, budući da je Aljehin, usprkos kratkovidnosti, tvrdoglavo odbijao da nosi naočare, pa mu je ruka često bila nesigurna dok je pravio poteze. To je moglo navesti ljude da vjeruju da je bio pijan, iako je u stvari bio trijezan kao sudija.“

-Nastaviće se-