Mihail BOTVINIK: Portreti -Emanuel Lasker (3.nastavak)

„64“, Moskva, 2000

Emanuel Lasker
Mudri šampion

Zimi 1924. godine Lasker je došao na turneju u Sovjetski Savez. Evo kako ga je pozdravio „Šahmatni listok“:

Pozdrav najvećem šahovskom misliocu Emanuelu Laskeru, prvom inostranom gostu u šahovskoj porodici SSSR-a!

U Lenjingradu, bivši svjetski šampion je za šest dana odigrao nekoliko partija s najjačim šahistima grada (P. Romanovskim – dva puta, G. Levenfišem i I. Rabinovičem) i održao dvije simultanke.

Nekoliko mjeseci prije toga tek sam naučio da igram šah, ali sam zamolio mamu za novac da kupim kartu i odem da vidim čuvenog šahistu na djelu.

Prizor je za mene bio neobičan: 55-godišnji Lasker se polako kretao unutar kvadrata formiranog šahovskim stolovima. Igrao je i bijelim i crnim figurama (za njega to nije činilo razliku!). Poznavao sam mnoge njegove protivnike. Osim nekoliko majstora, svi najjači šahisti Lenjingrada su došli da se suoče s velikim majstorom.

Naravno, nisam mogao da zapamtim tačan rezultat simultanke, ali sam bio siguran da je bio odličan (uostalom, prelistavanjem starih časopisa može se ustanoviti da je u dvije lenjingradske simultanke Lasker pobijedio u 23 partije, remizirao 13 i izgubio samo 4, uključujući jednu od J. Rohlina). Igra se odvijala veoma sporo i napustio sam salu poslije otprilike 15 poteza, jer je školarcu već bilo vrijeme za spavanje…

Ponovo smo se sreli 11 godina kasnije, nakon mog fijaska na međunarodnom turniru u Hastingsu 1934/35. godine. Predsjednik Svešahovske sekcije i saborac Lenjina, Nikolaj Vasiljevič Krljenko, povjerio je S. Vajnštajnu, koji je putovao sa mnom u Hastings, zadatak da nagovori Laskera da učestvuje na Moskovskom međunarodnom turniru 1935. godine.

Ja sam pomagao Vajnštajnu da pronađe bivšeg svjetskog šampiona u Londonu.

Naš vozač je dugo proučavao mapu britanske prijestonice prije nego što je pronašao ulicu u kojoj je živio Lasker. Potom smo dugo kružili Londonom dok nismo stigli u dio grada izgrađen od identičnih dvospratnih crvenih ciglenih kuća, nalik jedna drugoj kao dvije kapi vode.

Konačno, stigli smo do kuće koju smo toliko dugo tražili. Uveli su nas u dnevnu sobu, gdje su kraj kamina sjedile tri vrlo stare dame. Zajedno su imale, vjerovatno, ne manje od 200 godina (što mi sada ne bi izgledalo tako neobično). Nekoliko minuta nakon našeg dolaska, Lasker se spustio niz stepenice. Izgledao je izuzetno oronulo, a pokreti su mu bili usporeni.

Veliki šahista nije živio raskošno – pansion u kojem je boravio bio je skroman. Hitler je već došao na vlast, pa je Lasker napustio rodnu Njemačku.

— Kako je prošao turnir u Hastingsu? — upitao me bivši šampion.

Počeo sam mu pričati o svom neuspjehu.

— A kada ste stigli na turnir? — uslijedilo je sljedeće pitanje.

Čim sam objasnio da sam stigao u Hastings dva sata prije početka prvog kola, Lasker je odmah klimnuo glavom (pokazujući da mu je sve postalo jasno) i dodao da sam morao stići bar deset dana ranije kako bih se dobro aklimatizovao. Kasnije sam se uvijek trudio da slijedim njegov savjet, iako to, nažalost, ponekad nije bilo moguće.

Lasker nije skrivao zadovoljstvo zbog poziva na moskovski turnir. Ubrzo je, zajedno sa svojom suprugom Martom, stigao u sovjetsku prijestonicu.

Turnir je izazvao ogroman interes. Prvog dana okupilo se oko 5000 ljudi. Igrali smo među skulpturama Muzeja likovnih umjetnosti (danas Muzej likovnih umjetnosti A. S. Puškina).

Uveče, poslije partija, mladi učesnici turnira uvijek su dolazili u restoran hotela „Nacional“, u kojem smo boravili, i često pokazivali svoje partije Laskeru i Kapablanki. Jednom prilikom, kada sam odlučno odbacio jedan potez, Lasker, na moje iznenađenje, nije se složio.

On je branio poziciju koja mi se činila beznadežnom. Ali nisam mogao dokazati da je ona zaista bila izgubljena.

To je bilo karakteristično za Laskera, koji je vjerovao u sebe i svoj zdrav razum. Ja sam, na primjer, često bio pod uticajem izjava i mišljenja drugih majstora, dok on na to uopšte nije obraćao pažnju. Kao da je bio zaštićen od bilo kakvog spoljnog uticaja. Bilo da je riječ o analizi ili turnirskoj partiji, Lasker je uvijek mirno proučavao poziciju (bez obzira kakva bila), donosio odluku i povlačio potez. U najtežim situacijama strpljivo je čekao, kao da je u zasjedi, dok protivnik konačno ne bi napravio grešku.

To je bio posljednji turnir na kojem je Lasker igrao dobro. Godinu kasnije, ponovo u Moskvi, a zatim i u Notingemu, sreća mu je već okrenula leđa (a da li je uopšte bilo moguće nadati se uspjehu u 68. godini života?). Na tim turnirima Lasker je nastupao kao predstavnik Sovjetskog Saveza (1935. godine preselio se u Moskvu). Kasnije je otputovao sa suprugom u Njujork kako bi posjetio njenu kćerku, ali je tamo i ostao.

Mnogi su vjerovatno čitali predgovor Alberta Ajnštajna za knjigu Jozefa Hannaka o Laskeru. Veliki fizičar bio je zapanjen činjenicom da jedan tako izuzetan šahista nije volio šah. Mislim da je Lasker „prevario“ Ajnštajna. Možda je bio ispunjen gorčinom zbog teškog života u poznim godinama, pa je, kada se susretao s Ajnštajnom, prosto izražavao svoja osjećanja. U svakom slučaju, kada sam ja razgovarao s Laskerom, osjećao sam da je njegova prava suština bila u šahovskoj igri.

Teško je precijeniti značaj Emanuela Laskera za razvoj šahovske kulture, iako, možda, njegov doprinos šahovskoj teoriji nije bio toliko veliki kao doprinos njegovog prethodnika. Velika je uloga Laskera u javnom priznanju šaha i shvatanju njegove korisnosti („Šahovska igra olakšava nam životnu borbu“, govorio je on). Konkretno, borio se i za uspostavljanje pravednog poretka u šahovskom svijetu. Evo, na primjer, šta je rekao u brošuri Moj meč s Kapablankom:

„…Šahovski svijet se previše olako odnosio prema svojim obavezama… među šahistima se ustalilo mišljenje da takve obaveze uopšte ne postoje. Kada se neki talentovani igrač uzdigne do nebesa, nije čudo što se u potpunosti posvećuje igri i vidi u tome svoje životno poslanje. To se veoma dopada šahovskom svijetu, a mladić nalazi zadovoljstvo u laskavim riječima i pohvalama. Ali kasnije, kada postane zavisan od šaha, nema kome da se obrati, i brzo nastupaju siromaštvo i razočaranje. I to pada na savjest šahovskog svijeta.

Naravno, neko će mi reći da šah ne može biti profesija, ali milioni šahista, koji igraju partije objavljene od strane majstora, uče iz njih i doživljavaju duhovno zadovoljstvo, ne bi trebalo da imaju takav stav. Ako bismo se vodili takvim argumentima, muzički svijet bi mogao uskratiti hljeb… talentovanim muzičarima, što bi, naravno, bila očigledna nepravda. Samo oni koji se u potpunosti posvete nekoj oblasti mogu u njoj stvoriti nešto veliko.“

U Laskerovom šahovskom djelovanju nerazdvojno su bila spojena i sportska (rezultat partije) i kreativna (sadržaj partije) komponenta. On je šah doživljavao kao ravnopravno polje kreativne aktivnosti čovjeka. Iz toga je došao do zaključka o neophodnosti uvođenja autorskih prava majstora na tekstove njihovih odigranih partija.

On je pisao da je šahovska partija „proizvod stvaralaštva dvije velike ličnosti“. Kroz duge pregovore s Kapablankom, Lasker je uspio da postigne dogovor da partije meča ostanu njihovo vlasništvo, ali taj uslov nije bio ispoštovan.

Mnogo toga se promijenilo od Laskerovog vremena, ali činjenica da su problemi koje je postavio i danas aktuelni (iako još uvijek nisu riješeni) svjedoči o pronicljivosti ovog velikog šahovskog mislioca.

4.Мудрый чемпион. От шахматиста к машине.
М., «Физкультура и спорт», 1979.

(Nastaviće se)