Yuri Averbakh: Istorija šaha -Od chaturange do današnjih dana (33.nastavak)

33.nastavak

Kasnije, sredinom 18. stoljeća, Modeneski majstori Domenico Ercole del Rio, Domenico Lorenzo Ponziani i Giambattista Lolli teoretski su obrazložili glavne postavke italijanske šahovske škole. Najvažnije je da su prvi nazvali šah umjetnošću! Njihov ideal bila je oštra taktička borba s brilijantnim kombinacijama, punim suptilnih i gracioznih planova. Italijanski majstori su uzdigli šah na nivo umjetnosti i pokazali ljepotu igre s njenim bogatim taktičkim mogućnostima. Italijanska šahovska škola imala je veliki uticaj na razvoj i širenje šaha u zapadnoj Evropi. Međutim, Italijani su očigledno potcijenili ulogu pješaka. Obično su ih razmjenjivali ili žrtvovali kako bi otvorili linije.

U 18. stoljeću, poznatom kao Doba prosvjetiteljstva, slavni francuski majstor André Danican Philidor napravio je sledeći  korak u razvoju i razumijevanju šaha. U glavnom rukopisu tog vremena, višesveščanoj Enciklopediji nauke, umjetnosti i zanata, bilo je mjesto i za šah. Najveći umovi Francuske – Diderot, Montesquieu, Voltaire, Rousseau, D’Alembert, vodeći naučnici, inžinjeri, ljekari i drugi – doprinijeli su ovom epohalnom djelu.

Philidor pokazuje sličan naučni pristup u svojoj knjizi Analiza šahovske igre, objavljenoj 1749. godine. U knjizi je pažljivo analizirao strategiju igre i došao do senzacionalnog zaključka. Kao da prkosi italijanskoj školi, koja je umanjivala značaj pješaka, Philidor je izjavio da su pješaci duša šaha, da snaga figura u velikoj mjeri zavisi od pješačke strukture te da pješačka struktura često diktira strategiju igre!

Philidorova postavka o snazi pješaka bila je simbolična: u Francuskoj je u to vrijeme eskalirao sukob između Trećeg staleža i feudalno-apsolutističkog sistema, što je, do kraja vijeka, dovelo do Francuske revolucije.Philidor je bio daleko ispred svog vremena. Smatra se utemeljiteljem škole pozicione igre, čiji je osnivač s pravom proglašen prvi službeni svjetski šahovski prvak, Wilhelm Steinitz, koji je živio u drugoj polovini 19. vijeka. Steinitz je, svojim naučnim pristupom, razložio šahovske pozicije na njihove sastavne dijelove, izdvajajući one najvažnije. To je omogućilo objektivnu procjenu pozicije i izbor najprikladnijeg plana za igru.

Steinitz je uveo radikalno novi strateški pristup, koji je izazvao tadašnje prevladavajuće ideje. Temeljio se na postepenom sticanju malih prednosti, manevrisanju radi jačanja vlastite pozicije i slabljenja protivničke. Zapanjujuće, ovaj pristup je odražavao savremene ekonomske teorije.

Ovaj pristup igri dodao je novu fazu: manevrisanje. Steinitz je nastavio direktan  napad tek nakon što je stekao dovoljnu pozicionu prednost.

Krajem 19. i početkom 20. vijeka, Steinitzov pristup postao je izuzetno popularan, uglavnom zahvaljujući njegovim pristalicama: drugom svjetskom prvaku Emanuelu Laskeru i izazivaču za svjetsku titulu, Siegbertu Tarraschu, koji je imao poštovano nadimak „Učitelj Njemačke“ (kako su ga njegov savremenici zvali).

Teško je precijeniti važnost pozicionog  pristupa za razvoj šaha. Umjesto igre koja se potpuno zasniva na specifičnim proračunima, razvijena je i primijenjena stroga naučna  metoda, koja se temelji na objektivnim procjenama pozicije. Igrači su nastojali stvoriti slabost u protivničkoj poziciji kroz manevrisanje u središnjici i napadali su tek nakon što su stekli dovoljno pozicione prednosti.

Steinitzov pristup takođe je postao popularan jer ga je bilo relativno lako savladati. Međutim, ta osobina bila je i Ahilova peta pristupa. Neki su igrači, čak i majstori, vješto manevrisali, čekali i izbjegavali rizik, uspjeli izbjeći bilo kakve komplikacije, možda izjednačujući sa protivnicima koji su bili jači. Tih godina, postotak neupadljivih remija značajno je porastao, a skovana je i termin „velemajstorski remi“. Šahovska kreativnost je patila.

Tako je, početkom 20. vijeka, unutar pozicione škole nastao pokret kao protest protiv njenih dogmi. Tartakower je nazvao taj pokret „hipermodernizmom“. Sledbenici novog pristupa, na primjer, protivili su se precjenjivanju uloge centra sa pješacima ili prednosti dva lovca. Vođe hipermodernizma – Aaron Nimzowitsch, Savielly Tartakower, Richard Reti, Gyula Breyer i Ernst Grunfeld – razvili su koncept kontrole centra ne samo pomoću pješaka, već i pomoću figura. To je dovelo do stvaranja nekoliko originalnih otvaranja: Reti otvaranje (za bijele), Nimzo-indijski, Grunfeld, kao i Aljehinova odbrana, te Damina indijka i Kraljeva indijka  (za crne).

Hipermodernisti su se protivili igri za postupno izjednačavanje sa crnima, što je zagovarala poziciona škola, i umjesto toga tražili su aktivnu kontraigru i inicijativu. Nimzowitsch je razvio razne tehnike za manevre, blokadu, podrivanje, profilaksu, obuzdavanje protivničkih figura itd.

Glavno dostignuće hipermodernista bilo je to što su ponovo učinili šah zanimljivim. Vratili su se žrtvovanjima i kombinacijama koje su italijanski majstori demonstrirali prije nekoliko stoljeća. Poziciona škola šaha, naglašavajući ulogu strategije, nesvjesno je marginalizova  ulogu taktike, zbog čega je kombinatorna igra postala izuzetak, a ne pravilo. U međuvremenu, Nimzowitsch je više puta naglašavao da kombinacija treba logički proizaći iz strategije! Takođe, hipermodernisti su svijetu otkrili ljepotu strategije, pokazujući da strategija, kao i taktika, hrani inspiracijom, kreativnošću i intuicijom. Na taj način, proširili su ideju šaha kao umjetnosti.

Veoma je značajno da je hipermodernizam nastao otprilike u isto vrijeme kad i modernizam u literaturi i umjetnosti (takođe protesti protiv dogmi).

Tokom 1930-ih godina, rođena je sovjetska škola šaha. Šesti svjetski šampion, Mihail Botvinik, bio je jedan od osnivača ove škole, ali mnogi šahisti, poput Vsevoloda Rauzera, Petera Romanovskog, Grigoryja Levenfisha, Ilye Rabinovicha, Alexandera Konstantinopolskog, Isaaca Boleslavskog i mnogih drugih sovjetskih majstora i velemajstora, doprinijeli su njenom razvoju. Zanimljivo je da je peti svjetski šampion, Max Euwe iz Holandije, bio prvi koji je prepoznao postojanje nove šahovske škole. Prvi put je posjetio SSSR 1934. godine i, kasnije, pomoću svog naučnog pristupa, identifikovao karakteristike koje su bile zajedničke sovjetskim majstorima:

(1) Želja za preuzimanjem inicijative;

(2) Impresivan borbeni duh;

(3) Želja za kontraudarom čak i kada se brane;

(4) Temeljita priprema u otvaranju; i

(5) Vrlo specifična procjena pozicije.

Ove karakteristike su ključne za rusku školu šaha, a sada, kako je postala moderna škola šaha, te karakteristike su se proširile širom svijeta.

Posljednjih godina pojavilo se novo pitanje. Da li računar bez greške prijeti samom postojanju šaha kao igre, koju je Goethe nazvao „testom uma”? Gledajući unazad, kako se kroz mnoga stoljeća šah razvijao zajedno sa svijetom koji se stalno mijenjao, i dalje vjerujem da je šah izdržljiv. Naša drevna igra, u kojoj, kako su mudraci tvrdili, „Razum pobjeđuje”, prevazići će i ovaj izazov, živjeti i napredovati.

-Kraj-